Pitanje spasenja problematično je pitanje za svakoga vjernika, ili bar za onoga koji se trudi o tome razmišljati. To je pitanje koje dotiče više ili manje svaku generaciju i uvijek je izazovno...
Ima ljudi koji jednostavno prekriže svaku pomisao o tome, kažu da je ovaj život sve što imamo i kad on završi, jednostavno je kraj. Možda se možeš prihvatiti takva razmišljanja dok si mlad i dok je još mnogo godina pred tobom, ali kako se godine gomilaju, smrt postaje sve teže prihvatljiva i odjednom pitanje spasenja postaje bliže i zanimljivije. Kod kršćana je mnogo podjela oko tog pitanja. Neki misle kako nije važno što god mi činili, Isus nas je spasio svojom smrću na križu. Neki opet misle da bez obzira na to, sve ovisi o tome kako smo proživjeli svoj život i jesmo li učinili dovoljno dobrih djela u odnosu na loša. Iako ja volim reći kako mi sebe ne definiramo po onome što osjećamo, već po onome što činimo, ništa od navedenog ne smijemo zanemariti. Ipak, valja nam se držati Isusove riječi, koja ne ostavlja u ovom današnjem evanđelju puno prostora za interpretaciju. Odgovarajući na pitanje je li malo onih koji se spase, Isus odgovara kako će mnogi htjeti vječni život, ali im neće biti darovan. Isus ovdje ne objašnjava zašto, ali daje naslutiti da nagrada vječnog života ne ovisi o tome koliko si blizu čelu stola.
Foto: Pexels
Što to konkretno znači? Mogli bismo se složiti oko toga da dobivanje nagrade vječnoga života ovisi o tome koliko si bio moralna osoba. Neki misle da biti moralan znači biti vjernik. To nije nužno točno, dapače, upravo o tome Isus govori. Isto tako, možeš biti najmoralnija osoba u svome mjestu, a opet ništa ne učiniti za svoje spasenje. Kao prvo, moralnost nije nešto što se živi samo kroz vjeru. Ako biti moralan znači razlikovati dobro od zla, oko čega ćemo se svi složiti, onda dobro znamo da to razlikovanje ima svaki čovjek i prije nego što otkrije vjeru.
Abraham je bio moralan u vrijeme kada se Bog još nikome nije objavio. Noa je bio moralan u vrijeme kada to nitko drugi nije bio. Biti vjernik znači imati spoznaju na koga tu moralnost možemo adresirati. Mi je adresiramo na Boga, onoga koji je sve stvorio. Neki je adresiraju samo na čovjeka i misle da čovjek samo svojim htijenjem i sposobnostima može ostvariti moralne pobjede. Ipak, ono što moramo zaključiti iz ovih Isusovih riječi jest da moralna osoba, koja svoje moralne stavove potvrđuje isto takvim djelima, ima udjela među onima koji bivaju nagrađeni vječnim životom. E sad, ako ta moralna osoba nije katolik, a pretekne nas u Kraljevstvo Božje, što to govori o nama katolicima?
Foto: Pixabay
Ne mogu ne poentirati ovdje primjerom kojim mnogima već izlazim na uši, a to je tvrdnja da svi mogu reći da su kršćani, ali malo tko može reći da je katolik, ma koliko god ti to pisalo na krsnom listu. Jer katolik znači biti vjernik koji prakticira svoju vjeru kroz življenje sakramenata, koji su temelj i okosnica našega vjerničkoga života. Za katolika su upravo sakramenti način kako se adresira moralnost u životu. Sakramenti su naša spoznaja o postojanju Boga koji nam je kroz njih dao način kako da s Njim komuniciramo. Nijedna religija na zemlji nema tako sustavan i pomno razrađen način duhovnosti i liturgije kao što to u kršćanstvu ima katoličanstvo. Kroz liturgiju sakramenata vjerniku je dan način kako s Bogom komunicirati, a kroz taj način dan mu je i primjer reda i discipline prema kojima može živjeti svoj život sa sigurnošću u spasenje. Međutim, ispada da malo tko to razumije, a još manje prakticira.
Zato nam Isus i govori da se ne čudimo kada sebe nađemo izbačenima iz Kraljevstva Božjega, a neke, za koje mislimo da su nitko i ništa, nagrađene i spašene. To se događa kada sve oko sebe počnemo smatrati periferijom svoga vlastitoga života. Pridajemo si preveliku važnost, prisvajamo prevelike zasluge za nešto što bi se u sklopu toga čuda što zovemo život trebalo jednostavno podrazumijevati. Ponašamo se kao da smo mi izmislili život i kao da smo mi gospodari svega što nas okružuje. Kao ovi ljudi iz Isusova primjera, koji se čude kako ih gospodar ne prepoznaje, a bili su njegovi suvremenici. Njihova toksična oholost ne dopušta im prepoznati pravo stanje stvari. Mnogi ljudi mogli bi se tu prepoznati, samo kada bi htjeli.