„Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu…“ (Mt 22, 2-3)
Vjerujem da smo svi bili u situaciji da smo priređivali zabavu. Bilo da je riječ o rođendanu, krštenju, krizmi, svatovima, kirvaju ili nekoj drugoj prigodi, nalazili smo se u situaciji kada smo htjeli svojim gostima prirediti najbolje što možemo. Ukusnoga jela i pića, dobrog ugođaja nikome nije nedostajalo. I svi se veselimo kada nam se gosti odazovu, jer u njihovu dolasku prepoznajemo ljubav, poštovanje, prijateljstvo, vjernost i još mnogo toga. Sjećate li se kako ste se osjećali kada se netko ne bi odazvao, kada netko ne bi došao? Bili bi tužni, žalosni. Ponekad čak i pomislimo poručuje li nam nešto taj nedolazak, zamjera li nam ta osoba nešto? Toliko su osjetljivi naši međuljudski odnosi i kroz susrete na proslavama koje priređujemo, ili na koje odlazimo, ti odnosi se razvijaju i učvršćuju. Svima nam je stalo da se u tim trenutcima pokažemo kao dobri domaćini, odnosno dobri gosti.
Izvor: Unsplash
Isus upravo tu situaciju koristi kako bi opisao Božju inicijativu u odnosu prema čovjeku. Isus, opisujući u ovoj prispodobi Kraljevstvo Božje, ne opisuje neko određeno mjesto već odnos Boga prema čovjeku i čovjekov odgovor na taj odnos, jer se iz tog odnosa rađaju pretpostavke za stvaranje Kraljevstva Božjega kao određenog mjesta u kojem ćemo živjeti u Božjoj blizini. Bog poziva ljude da mu se pridruže u njegovoj slavi, ali ljudi odbijaju njegov poziv, ne žele doći, ubijaju njegove glasnike, a oni koji dođu dolaze nespremni. Kako bismo se mi ponijeli prema nekome tko bi nam odbio doći, tko bi bacio u smeće našu pozivnicu, ili tko bi došao u radnoj odjeći, zaprljan i znojan? Takav čovjek bi nam bio odbojan. Bog se ne ustručava pokazati u takvoj situaciji odbojnost prema čovjeku i zaključuje kako čovjek nije dostojan Njegove prisutnosti. Bismo li mi pristali da u našoj prisutnosti bude čovjek koji nas vrijeđa, psuje i čini nam zlo? Naravno da ne bi, već bi takvoga udaljili daleko od sebe. Ipak, Bog ne prestaje tragati za čovjekom koji je dostojan, pa poziva druge ljude, sve koje može naći, otvara vrata svima, daje drugu priliku, čovjeku je samo potrebno pripremiti se. Neki uspijevaju, a neki opet budu izbačeni zbog svoje lijenosti i nemara.
Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih – Isusov je zaključak na ovu prispodobu. Iako bi mogli reći kako Bog grubo postupa s čovjekom kada ga tako izbacuje iz svoga Kraljevstva, ali iskreno, zar nismo zaslužili i gore? Koliko zla činimo jedni drugima, koliko zanemarivanja prema Bogu i bližnjemu, koliko teških riječi i hladnih pogleda? Zar mi ne bi bili jedni drugima puno stroži sudci? Koliko bi mi drugih prilika pružili? Iskreno promislimo i postavimo si pitanje: Jesmo li spremni na susret s Bogom? To je pitanje jedino na kraju važno. Jer kada umreš ništa ne možeš ponijeti sa sobom, ali možeš ponijeti ono što je u tebi, ono što je sadržano u tvom duhu. Problem je samo što se ta spremnost duha mora pokazati kroz život. Sve što činimo, govorimo i mislimo sada utječe na spremnost našega duha da se jednog dana susretnemo sa Bogom. Taj susret je neizbježan i obvezujući i ne može se odgoditi. Bogu ne možemo u lice reći: Šalio sam se ili nisam tako mislio ili daj mi još malo vremena, jer sad vidim da ti Bože misliš ozbiljno...
izvor: Unsplash
Naši stari su znali puno češće nego mi danas ponavljati da treba živjeti svaki dan kao da je posljednji, misleći pri tome da s Bogom i ljudima uvijek treba biti izmiren, jer nikad ne znaš kada je tvoje vrijeme za odlazak s ovog Svijeta. Vjerujem da svi mi želimo u Božju blizinu, ali nismo svi jednako spremni. Spremnost se postiže odgovornim življenjem, brigom za bližnjega i brigom oko svoga duhovnog života. Bog vrata svoga Kraljevstva drži otvorena za svakoga tko se zna dobro pripremiti za taj sudbonosni susret. Svaki dan u našem životu je prilika da pokažemo tu spremnost. Jesmo li propustili današnji dan?