Nekada je teško shvatiti pojedine likove iz Biblije, jer nam često biva daleko okružje u kojemu su živjeli, kao i jezik i običaji
Da bismo shvatili lik o kojemu se govori u čitanjima na drugu nedjelju došašća, potrebno je malo zatvoriti oči i zamisliti pustinju. Uglavnom smo je svi vidjeli na televiziji - to je onaj prostor zemlje u kojemu više manje postoji samo pijesak. U takvom surovom ambijentu pojavljuje se isto tako surov lik, raščupan, prašnjav, pomalo neotesan, koji se ne oblači po posljednjoj modi i koji svakome u lice kaže ono što ga ide. Uzurpirao je jedan zavoj rijeke i tamo propovijeda i poziva ljude na krštenje i obraćenje. Mnogima je bio trn u oku, jer nije imao dlake na jeziku, ali opet, njegove riječi su bile tako istinite. Bio je to Ivan Krstitelj, zadnji prorok, Božji glasnik i osoba koja spaja dva saveza.
Izvor: Pexels
Ivan Krstitelj je krstio ljude vodom i time ih pripravljao na dolazak Isusa Krista. Činio je to ponizno i skromno, kako opisuje evanđelje. U svakom trenutku je bio svjestan da on nije u prvom planu već da je poslan trasirati put Kristu. On se toga drži besprijekorno, do smrti vjeran Božjem naumu. Ono što je ostavio iza sebe, a što je Isus potvrdio, jest krštenje. Sakrament kojim postajemo kršćani, dio Crkve. Većina nas je krštena kao djeca, što znači da nismo shvaćali pravi smisao tog sakramenta dok nismo odrasli i prošli određenu vjersku naobrazbu. Zato je ovo evanđelje danas prilika da se prisjetimo što krštenje znači za nas odrasle. Jesmo li svjesni da tim sakramentom nosimo biljeg djeteta Božjeg? Znamo li da se sakrament krštenja živi cijeli život, a ne samo u trenutku kad se dobije, jer on traži potvrdu u svim ostalim sakramentima koje kroz život dobivamo?
Izvor: Unsplash
Naime, svi su sakramenti u sebi povezani, jer im je temelj Bog, odnosno Isus Krist. Ako sam primio jedan, taj potražuje drugi, jer kako se razvijam tako raste iskustvo moje vjere, a znamo da sakramenti prate čovjeka kroz cijeli njegov život, od rođenja do smrti. Zato me boli kada čujem mnoge kako kažu: «Što da idem na Misu, ja u Boga vjerujem i to mi je dovoljno, sakramenti su samo formalnost»! Čovjek koji tako govori može biti kršćanin, ali ne može biti katolik, jer ne razumije da se Božja prisutnost ostvaruje u zajedništvu s drugim ljudima, a tome nas sakramenti uče, na to nas pripremaju i za to nas osposobljavaju.
Izvor: Pixabay
Budući da su oni neizostavni dio našeg vjerničkog života, vrijeme došašća između ostaloga podsjeća nas upravo na krštenje kao na temeljni sakrament. On je u Ivanovo vrijeme označavao pripremu za dolazak Isusa Krista. Mi se u došašću pripremamo za istu stvar, tako da je poveznica i više nego očita. Iako kao odrasli sakramentom ispovijedi čistimo svoju dušu i tako svjedočimo da dostojno i spremno želimo primiti nadolazećeg Krista, značenje krštenja ne smijemo zaboraviti. Dapače, ono je u nama stup naše svijesti da pripadamo Kristu i da je logično da se slavljenjem ostalih sakramenata pripravljamo za Isusov dolazak.
Izvor: Unsplash
Zato se pokušajmo odazvati Ivanovu pozivu i zaista poravnati svoje putove. Pokušajmo se prisjetiti svoga krštenja, odnosno njegova značenja. Pokušajmo ponovno otkriti u sebi ona duboka vjernička iskustva koja u nama ostavlja svako slavljenje sakramenta ispovijedi ili euharistije. To su iskustva koja nam pomažu da u vjeri rastemo, da se prepoznajemo u ovome svijetu kao Kristovi učenici i kao takvi djelujemo na svim razinama društva. Pripraviti put Gospodinu u ovo vrijeme došašća ne znači samo otići na ispovijed i polnoćku, već znači duboko zagrabiti u svoju dušu i iz nje izbaciti sve što je suvišno i što nas priječi da sagledamo Isusa onako kakav On zaista jest, Bog pun ljubavi…