Nitko od nas tko se krstio kao beba ne sjeća se vlastitog krštenja. Odluka o tome hoćemo li živjeti u vjeri spada na naše roditelje koji svjedoče vjeru u naše ime i obećaju, kao što su to učinili na vjenčanju, da će nas odgajati u vjeri u kojoj nas krste…
Odluku o tome hoćemo li slijediti Isusa prvi put samostalno donosimo kod Prve pričesti, a kod sakramenta Potvrde očekuje se da tu odluku donosimo u zrelom i odraslom stanju. Sve su to stepenice rasta u vjeri pri kojima nam se pokušava približiti Boga, ali uvijek ostaje na nama koliko ćemo se sami potruditi i raditi na duhovnoj stvarnosti našega života. Da je to iznimno važno svjedoči nam vrijeme u kojemu živimo koje je puno svega, samo ne duhovnosti, i to nas sve više kao društvo košta. Košta nas naše ljudskosti, našega zdravlja, kako fizičkoga tako i psihičkoga, te nas košta naše budućnosti.
Izvor: Unsplash
Osim što je krštenje sakrament, ono je i odluka. To je odluka da se mi temeljno opredjeljujemo za Boga, a to znači da se obvezujemo živjeti po Božjim zakonima. Za katolika to konkretno znači živjeti život sakramenata. Za mnoge to nije problem kad su u pitanju oni sakramenti kojima se pristupa jednom u životu. Problem nastaje kod onih sakramenata kojima treba pristupati redovito, a to su euharistija i ispovijed. Tamo gdje redovito susrećemo Isusa, njegovu ljubav i milosrđe, tamo su ljudi obično najljeniji. Pohađanje euharistije i ispovijedi podrazumijeva konstantni trud, napor karaktera koji se upravo kroz te sakramente izgrađuje. Koliko god nekad to teško bilo, to je upravo ono što nas čini katolicima.
Izvor: Pixabay
Nekada sam prema nekim ljudima koji dođu po potvrdu za kumovanje ili po krsni list, a koje dugo ili nikada nisam vidio na misi, izrazito direktan pa im kažem kako nisu katolici. Zbunjeno me gledaju i postanu nervozni, jer se boje da im neću izdati tu potvrdu. Objašnjavam im tada razliku između toga što znači biti kršćanin, a što znači biti katolik. Kršćanin za mene je svaki čovjek koji vjeruje u Isusa Krista, a katolik je onaj koji živi tu vjeru, koji slavi sakramente u svom životu, posebno euharistiju. Tada ih podsjetim na sve ono što su obećali prilikom krštenja njihovi roditelji, a što su oni kasnije potvrdili. Nekima bude neugodno, neki jedva čekaju da prodika prođe pa da dobiju što trebaju i pobjegnu glavom bez obzira, a ima nekih koji čuju ono što im župnik želi reći.
Izvor: Unsplash
Interesantno je kako oni koji se krste u odrasloj dobi puno ozbiljnije shvaćaju što je to vjera i na što su se obvezali. Da li to znači da griješimo kada krstimo djecu odmah nakon rođenja? Ili da su roditelji promašili u svom odgoju, te se nisu dovoljno trudili da djeci prenesu vjeru u Isusa? Mnogo tu ima različitih razmišljanja i mogao bih još cijelu jednu stranicu napisati o tome što se ne događa u obiteljima, a trebalo bi se događati kada je u pitanju vjerski odgoj, ali zadržati ću se na onom najvažnijem, a to je održavanje obećanja. Ako si nešto obećao, onda se toga i drži. Nemoj se opravdavati, već se pokušaj promijeniti.
Većina ljudi su minimalisti, čine ono što je najnužnije, a ostalo ostavljaju da se odvija samo od sebe. Možda je to ružno za reći, ali je tako. Posljedica je to i lošeg stanja društva. U društvu u kojemu imate mogućnost napredovati, javljaju se i pozitivne ambicije. Dio toga može se prenijeti i na naš duhovni život. Tamo gdje ima mladosti, tamo ima života i ambicije, tamo se rađa i duh. Dokaz toga je da se u Hrvatskoj sav duhovni život preselio sa sela u gradove. Na selima je ostala pustoš, stari ljudi za koje se polako nema tko više ni brinuti.
Izvor: Pixabay
Pitanje je možemo li što učiniti da se to promijeni? Možemo li postati ambiciozniji u tom duhovnom smislu i ojačati naše društvo novim duhom, snažnijom vjerom? Možemo li postati pravi katolici? Da nam ljubavi i suosjećanja ne nedostaje svjedoči nam cijela Hrvatska koja se digla na noge prilikom posljednjih potresa. Spremnost za pomaganje je dio katoličanstva koji očito nije oslabio u našim ljudima. Nadam se da će svi ovi događaji potresti i naše duše, pa da shvatimo da nam prije svega treba Isus u euharistiji koji je jamac da ljubavlju i milosrđem uvijek možemo nadvladati svaku životnu nedaću.