Evanđelje dvanaeste nedjelje kroz godinu donosi nam zgodu ili nezgodu, zavisi kako se gleda, gdje su se učenici sa Isusom našli u lađi na moru u trenutku oluje. Tko to nije proživio taj ne zna kako je to neugodan osjećaj. Ako imate prijatelja pomorca zamolite ga da vam što vjernije opiše taj osjećaj kada valovi u oluji bacaju brod kako im se prohtije. Mi kontinentalci to ne razumijemo, ali svaki 'morski čovik' itekako dobro zna kakav strah se pri takvoj oluji čovjeku uvlači u kosti. To je onaj trenutak kada čovjek ostaje nijem pred prirodom, potpuno shvaćajući koliko je malen i nemoćan. Koliko god iskustva, znanja i hrabrosti imao, ništa ne vrijedi ako se priroda okrene protiv tebe. Suočen sa opasnošću čovjek upada u sumnje koje u njemu proizvodi strah od smrti. Taj strah paralizira i on sam ne dopušta živjeti. Tako u tom trenutku čovjeku biva još gore.
Wikipedia- Ludolf Bakhuizen 1695
Ovu životnu situaciju pogibelji u kojoj su se našli učenici možemo usporediti sa nebrojenim našim situacijama u životu kada smo suoćeni sa opasnošću, bilo da je ona fizičke ili duhovne naravi. Pokušajmo se prisjetiti kako reagiramo. Jesmo li puni panike, bezidejno koračajući na sve strane, u strahu od mogućih najcrnjih ishoda? Jesmo li puni bijesa zbog vlastite nemoći kada smo suoćeni s tragedijom kojoj ne možemo promijeniti ishod? Najčešće bivamo tada ljuti na Boga, ispaljujemo otrovne strelice u srcu pitajući se: Zašto baš ja, zašto baš on, ili nešto slično. Prepuštamo se strahu koju nam onemogućava da smisleno razmišljamo i koji nas još više baca u očaj.
Unsplash
Iako bi svatko mogao reći da su to normalna ponašanja za takvu situaciju i da čovjek inače tako reagira na opasnost, Isus poučava drugačije. Njemu nije normalno da paničarimo i da se bojimo. Nakon što je umirio oluju on se oštro obrušio na učenike i ukorio ih. "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?" Oni su se u tom trenutku još više uplašili Isusa jer su vidjeli kakvu moć ima, pa su možda i zanemarili njegova pitanja. Vjerujem da je kasnije, kad se sve stišalo, svaki učenik zaista preispitao prvo svoju vjeru, a zatim i svoj život. Budući da su kasnije, ispunjeni Duhom Svetim, snažno svjedočili svoju vjeru, znamo da je ta Isusova pouka bila uspješna.
Unsplash
Znamo li se i mi iz ovoga događaja poučiti? Razumijemo li kakvu moć ima vjera u našem životu? Vjera bi, prvo i osnovno, u našem životu trebala polučiti razmišljanje koje je po meni najbolje opisao sv. Franjo Asiški kada je rekao: „Neka mi Gospodin podari smirenost da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti i mudrost da ih razlikujem“. Ovdje je iz sv. Franje itekako progovorila vjera ili možda bolje rečeno, nadahnuće Duha Svetoga, koji nam opisuje kako konkretno u našem životu vjera djeluje. Ako nismo sposobni prihvatiti stvarnost oko sebe koja nije rezultat naših htijenja i na koju ne možemo utjecati, onda u nama vjere nema. Jer vjera nam je dana kao dar baš zbog toga, da umijemo nadići one trenutke u životu gdje nas ograničava naše tijelo, gdje fizička stvarnost postavlja granice i prelazi u duhovnu stvarnost. Vjera je ta koja nam omogućava da činimo taj prijelaz.
Unsplash
Tamo gdje ne može tijelo, može duh, ali treba mu vodstvo, treba mu vjera. Preko vjere se povezujemo sa Duhom Svetim koji je naš saveznik i vodič u našim duhovnim prijelazima i lutanjima. Zato je za Isusa sasvim logično pitanje koje upućuje učenicima: "Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?". To je pitanje koje bi i mi trebali čuti svaki puta kada nas uhvati životna oluja, kada valovi surove stvarnosti počnu bacati naš život na sve strane i mi pomislimo kako nam nema spasa. Bilo da smo tu oluju sami prouzročili, bilo da je ona došla inercijom atmorsferskih događanja na horizontu našega života, nikada ne smijemo zaboraviti da je vjera ono što nam je dano kao spas, kao sposobnost da izdržimo i svladamo svaku tešku i tragičnu situaciju u našem životu. Oluje su neizbježne i na njihove intenzitete ne možemo utjecati, ali možemo pomoću vjere izdržati njihove posljedice.