Skromnost, tako tipična vrlina kršćana, kao da se sve više i više gubi. Sigurno za to postoji više razloga. Mene osobno intrigira jedan – krivo shvaćanje pojma skromnosti
Nerijetko se pomišlja da biti skroman znači predstavljati se manje vrijedan ili poricati vlastite uspješnosti i mogućnosti. Biti skroman zapravo znači biti realan, imati pravu sliku o sebi, o svojim manama i vrlinama, o svojim mogućnostima, o svom utjecaju i značaju. Zamišljam kako bi svijet bio mnogo jednostavniji kad bi bilo više istinske skromnosti, više realnih ljudi s pravom slikom o sebi, punih zahvalnosti prema Bogu, Darivatelju svakoga dobra. Zamišljam kako bi svijet bio mnogo čišći bez lažne skromnosti, bez onih koji, pretvarajući se da su skromni, traže još više pohvala i slavopojki.
Foto: Unsplash
Bezbroj ljudi nas može naučiti pravoj skromnosti. Meni se čini najsmislenije danas, na blagdan Blažene Djevice Marije, spomenuti nju kao izvrstan primjer i učiteljicu skromnosti. One koji su u opasnosti da se podcjenjuju Blažena Djevica Marija vazda opominje da nitko nije u Božjim očima malen i nevažan, ma koliko bio takvim smatran po ljudskim mjerilima. Ta ona je neznatna nazaretska djevojka, poput svih svojih vršnjakinja i suvremenica, a ipak bijaše dostojna da ju Bog zamoli za pomoć i da je upita želi li biti majka njegova Sina, Bogočovjeka Krista. Utješna je to spoznaja u danima upitnosti, u danima kad nam ponestaje snage, u danima kad se smatramo ništavnim i beskorisnim. No, istodobno nas Blažena Djevica Marija uči da se ne precijenimo i ne pomislimo kako smo nezamjenjivi, veći od sebe te vrhunac tijeka povijesti i umijeća. Ta ona je, unatoč činjenici da je bila jedina od svih žena učinjena majkom Sina Božjega, Spasitelja ljudi, koji nam je navijestio Oca i ostavio Duha, do kraja života ostala jednostavna nazaretska žena, puna strahopoštovanja pred događajima kojima je bila sudionica i koje je pohranjivala u svom žalošću i boli ranjenom srcu.
Piše: Nikola Kuzmičić