U današnjem evanđelju Isus pretkazuje kako će ljudi u njega početi uistinu vjerovati kada on bude uzdignut. To znači kada ga budu prikovali na križ…
Iako nam misao odlazi i na onaj trenutak Isusovog uzašašća, ipak je drvo križa to tragično i misteriozno mjesto koje nas ostavlja nijeme, potresene. Bog umire za čovjeka. Ostajem duboko zamišljen nad tom neporecivom činjenicom. Kad je Isus bio uzdignut nad križ, ljudi su počeli vjerovati u njega. Bez križa se ništa nije moglo dogoditi. Bog je morao dati primjer čovjeku što zapravo znači biti čovjek.
The Passion of the Christ
Zanimljivo je kako smo mi ljudi prevrtljivi. Kroz povijest našega spasenja iščitavamo kako smo stalno željeli biti kao bogovi. Autori Svetog pisma stalno su to naglašavali. Od Rajskog vrta i Kule babilonske do zlatnog doba kraljeva, ljudi su se opirali Božjem vodstvu jer nisu htjeli priznati da im vodstvo treba. Htjeli su biti slobodni, a Božje prisustvo kao da im je umanjivalo tu slobodu. U Božjoj prisutnosti osjećali su se manje bogovima. Oholost u želji za uzdizanjem odvodila je ljude u propast. Zato Bog okreće tu našu oholost na dobro. Pretpostavimo da je Bog razmišljao ovako: „Ako već žele biti kao ja, moj Sin će im pokazati kako to mogu postići.“ I zaista, Isus nam pokazuje primjerom što znači biti Bog i otkriva da čovjek upoznaje sebe kada slijedi Boga. Biti čovjek znači slijediti primjer Isusa Krista.
Pixabay
Čovjek bi tako pomislio da je ovdje kraj našoj oholosti, ali ne. U tolikoj želji da budemo bogovima nije nam se svidio Isusov primjer kojim nam pojašnjava što nam to zapravo donosi. Kad smo iz Isusovih riječi i djela uvidjeli da je biti Bog zahtjevna stvar, da to nije uzvišeno na onaj način na koji smo mi to sebi zamislili, odlučili smo ovaj put otići jednom drugom stranputicom. Odlučili smo Boga potpuno negirati. Tko želi biti Bog kojega svi pljuju i ponižavaju? Jednostavno nema smisla. Danas više ne želimo biti bogovi. Danas želimo biti ljudi, jer vjerujemo da je biti čovjek nešto najuzvišenije što možemo postići. Zato treba uživati, iskoristiti od života sve što se pruža, biti bez ikakvih granica, biti potpuno „slobodan“. U ovom modernom vremenu tome težimo.
Pixabay
Isuse! Kako smo mi ljudi smiješni. Nismo htjeli u tebe vjerovati dok te nismo prikovali na križ. Sada se mnogima takav ne sviđaš pa te žele maknuti s križa. Maknuti tebe i tvoj križ. Do kada ćemo biti neodlučni u svojim traženjima? Kroz čitavu našu povijest nudiš nam se kao ljubav, a mi te stalno želimo mijenjati i prilagođavati svojim strastima, oblikovati prema svojim htijenjima. Nikako nismo u stanju prihvatiti te onakvim kakav zaista jesi, sama ljubav i dobrota. Stalno ti se opiremo, jer prihvatiti te znači priznati da smo slabi, a tko želi to izreći na glas? Slabići se danas gaze i izbacuju na ulicu. Opstaju samo moćni i jaki. Svijet voli pobjednike, a ne gubitnike. I dok se opiremo tvome milosrđu, nad našim glavama kao jeka koju nosi blagi povjetarac čuju se tvoje riječi: „Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga spasiti.“
The Passion of the Christ
Želimo li zaista umrijeti zauvijek u svojim grijesima? Zar je tako teško vjerovati u Krista? Ako misliš da ima vremena za obraćenje, sjeti se poruke na početku korizme: „Evo, sad je vrijeme milosti, evo, sad je vrijeme spasa!“. Ne odgađaj za sutra, počni vjerovati sada. Osjeti pravu slobodu u nasljedovanju Krista i otkrij istinu u njegovim riječima: „Tko se ponizuje bit će uzvišen!“ Jednostavno je. Samo se treba ispovjediti, Bogu prepustiti sve svoje slabosti. On tada preuzima. Sve privlači k sebi na križ. Na Veliki petak s njim umiru i naše slabosti i grijesi. Zato odbaci sve svoje nedoumice, sva opterećenja ovoga svijeta i potraži Isusa kao što su ga tražili mnogi prije tebe. Tražili i pronašli. Isus te nikada neće razočarati.