Jučerašnje mi je evanđelje posvijestilo kako u našim nastojanjima da budemo što bolji ljudi i što bolji vjernici često nam se mogu potkrasti neke pogreške. Neke male, a neke velike. U tom silnom trudu da činimo dobro promakne nam neki detalj koji je bitan, nekad čak i presudan za pravilno razumijevanje situacije koja se događa oko nas...
Isus, opet suočen s težinom međuljudskih odnosa, upravo na tim bitnim detaljima želi objasniti načelo kojim se treba ravnati u odnosu prema drugima. Na podcjenjivanje koje je sam doživio i vidio. On brzo reagira poučnim primjerom o pravednom farizeju i grešnom cariniku. Isus ovdje miče pogled s njihove vanjštine i statusa. On se zagleda u njihovo srce, jer se u srcu krije istina. I upravo tu, u srcu, analizira životni stav ove dvojice.
Unsplash
Farizej, kako je uznosit prema vani, tako je uznosit i u srcu. Njegova veličina, koju je sam u sebi stvorio svojim načinom života, ne služi da bi se poboljšao svijet i bližnji oko njega. Ona služi samo njemu i kao hrana njegovom egu. Kakve koristi ima svijet od njegove vlastite samodopadnosti, osim onoga što izvršava prema drugima po zakonu? Bi li on tako činio i da zakona nema? Je li njegova pravednost posljedica izvršavanja zakona ili stvarno stanje njegova srca koje bi uvijek trebalo imati osjećaja za žrtvu i predanje? To su pitanja koja Isus baca u lice farizejima i pismoznancima.
Pixabay
Naspram toga farizeja, carinik je u drugačijem stanju srca. On u sebi kleči pred Bogom svjestan svojega grešnoga stanja. On ne traži pred Bogom opravdanja, već se iskreno kaje. On ne trguje s Bogom kao farizej, već je skrušen i ponizan. Njegovo stanje srca spremno je za Božju milost jer pretpostavlja priznanje slabosti. Upravo tu Bog pomaže, tu gdje čovjek dalje ne može. Premda bi mogli pohvaliti farizeja zbog njegovog života odanog Božjem zakonu, ipak ga na kraju ta odanost odvodi u drugi smjer i čini ga neosjetljivim na tuđe potrebe. Farizej je usredotočen samo na svoje potrebe što je na kraju uzrok njegove propasti.
Unsplash
Koji od ovih primjera, koje nam je Isus ovdje ponudio, možemo pronaći u sebi? Je li naša potreba za dobrim zadovoljena pukim održavanjem Božjega zakona ili smo duboko potreseni kada se suočimo s potrebama drugih? Kakvo je naše stanje srca? Uznosito i oholo ili skrušeno i ponizno? Uspoređujemo li se s lošijim od sebe ili s boljim od sebe? Eto nam nekoliko pitanja za mini ispit savjesti. Znam kako u mnogima od nas čuči misao kako smo bolji od drugih i zaslužujemo bolje. Takvo razmišljanje svojstveno je čovjeku koji život promatra samo iz svoje situacije usredotočen samo na svoje potrebe. Onaj koji je duhovno povezan s ovim svijetom, na način suosjećanja ili empatije, razmišljati će dublje i šire. Razmišljati će kako Bogu treba biti zahvalan na onome što ima, jer je svjestan kako mnogi, mnogi ljudi na ovome svijetu imaju puno, puno manje. Takav stav otvara srce za kajanje u onim trenucima kada je to potrebno. Ima li u oholu i sebičnu srcu mjesta i vremena za kajanje?
Pixabay
Ovaj Isusov primjer pravednog farizeja i grešnog carinika upozorava nas kako stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine. Nekada činjenje dobra može imati potpuno drugačije motive i posljedice. Mi nemamo moć zagledati se u ljudska srca pa vidjeti kakva je prava istina stvari. Mi imamo Isusa koji nam ukazuje na koje stvari treba paziti te koja stanja ljudskih srdaca treba izbjegavati, a kojima težiti. Danas pravednog farizeja možemo pronaći u onim ljudima koji inzistiraju na humanosti bez Boga. Oni se jako angažiraju oko pomaganja svima, ali ne priznaju Boga i čovjekovu duhovnu stvarnost. Takav humanizam bez Boga obično dovodi do destruktivnosti. Primjer za to nam je komunizam 20. stoljeća te cijeli splet liberalnih razmišljanja u kojima nema mjesta za Boga. Konstantno se kunu u čovjeka dok uživaju na dostignućima kršćanske civilizacije, a ne nečega što su sami stvorili. No, tu podvlačim crtu jer ne želim ni ja ispasti kao ovaj pravedni farizej. Bože, oprosti meni grešniku, a svemu ostalom Ti budi sudac.