Početak liturgijskog vremena kroz godinu donosi nam evanđelje o Isusovom prvom čudu. Početak je to njegovog javnog djelovanja…
Ako pažljivo analiziramo tekst možemo primjetiti kako Isus kao da nevoljko pristaje učiniti ovo čudo. Dapače, opire se Mariji kada kaže: „Još nije došao moj čas“. Zašto se Isus tako opirao ovom događaju? Pokušavam srcem i dušom ući u atmosferu te situacije. Svadba je događaj veselja. Svatko tko je bio na svadbi dobro zna da je to dan kada se može opustiti i uživati. Radost koju proizvodi trenutak spajanja muškarca i žene u svetu svezu ljubavi, nastanak nove obitelji, jedan je od čovjekovih najradosnijih trenutaka u životu. To je i trenutak u kojemu se ostvarujemo na životnoj razini jer kroz davanje drugome preuzimamo neke nove uloge u svom životu, postajemo supružnici i roditelji. To su stanja koja nas obilježavaju i definiraju za cijeli život. Budući da su tako važna i donose nam radost, zaslužuju da se dobro i proslave.
Unsplash
Vjerujem da je i Isus, kada je došao na jedno takvo slavlje, imao potrebu opustiti se i zabaviti, uživati kao i svi ostali. Nije želio pozornost okupljenih svratiti na sebe, jer su u središtu zbivanja bili mladenci. Bio je to njihov dan i ništa ih u njihovoj radosti nije smjelo omesti. Problem koji nastaje primjećuje Marija. Nedostatak vina za goste mogao je prouzročiti veliku neugodnost i sramotu za mladence. Zato Marija moli Isusa za pomoć. No, Isus se opirao jer je znao da bi bilo kakvo uplitanje u ono što se događa na svadbi bilo neprimjereno u odnosu prema mladencima, ali sramota koja bi nastala zbog nedostatka vina očito bi puno više naštetila mladencima. Isus odlučuje poslušati majku i pretvara vodu u vino, odnosno, pomaže mladence u trenutku njihove nevolje. Čini to vrlo diskretno, kako se ne bi saznalo da se išta dogodilo, kako se ne bi pročulo da su ostali bez vina. Isusovo prvo čudo ostaje u tajnosti, bez velike pompe, bez oduševljenja okupljenih, ali kao i svako njegovo čudo, učinjeno je iz samilosti prema čovjeku. Dakle, Isusu je zbog ljubavi prema čovjeku, bila uskraćena i zadovoljština prvog čuda. U onom trenutku nitko nije smio za to čudo znati.
Unsplash
Znam da ćete sada komentirati kako Isus ionako nije bio željan slave, kako to za njega nije bio problem, kako mu to nije bilo važno. Sve je to istina, ali nije u tome problem. Problem pronalazimo kada se pitamo koliko je zapravo Isus morao propatiti za čovjeka? Ne samo da je podnio muku križa i tragediju smrti, već su mu bile uskraćene i te male radosti kao što je oduševljenje i zahvalnost ljudi kojima čini dobro. Učinio je svoje prvo čudo, spasio je mladence od sramote, a nitko nije došao da mu zahvali, nitko ga se nije ni spomenuo. Iz naše ljudske perspektive takve su stvari porazne. Sjetite se samo kako se mi osjećamo kada netko zanemari iskazati nam dužno poštovanje, kada nam nitko ne zahvali za naše dobro djelovanje, za naš doprinos, brigu, poštovanje i ljubav koju pružamo drugima. Ako osjećamo da sve to što činimo nije prepoznato i priznato, osjećamo se neostvareno, obeshrabreno, pa ponekad čak i depresivno. Čemu trud, čemu ljubav, ako to nitko ne vidi, nitko ne prepoznaje i ne prihvaća?
Unsplash
Poučeni našim osobnim iskustvom u takvim situacijama, moramo se zapitati kako se Isus osjećao kada se to dogodilo? Je li bio nesretan i tužan kao i mi? Ja mislim da je Isus itekako bio tužan kada je vidio kako ljudi ne odgovaraju na njegove napore ljubavi. Mislim da je svaki put tužan kada ne znamo uzvratit ljubav na ljubav, kada ostajemo nezahvalni prema svemu dobrome što uživamo u životu, kada zanemarujemo svoje bližnje i povodimo se sebičnošću i ohološću. Koliko puta svojim nepromišljenim postupcima rastužimo Isusa? Možemo li više voditi računa o tome kako u svome životu i prema kome izražavamo svoje poštovanje i zahvalnost? Možemo li svoje poštovanje i zahvalnost prema Isusu iskazati kroz svakodnevnu molitvu? Neka nam bude poticaj upravo to da nas iskazivanje zahvalnosti čini sretnima! Isus želi biti sretan kao i mi, a njega najviše usrećuje kada se ljudi poštuju i vole. Možemo li mi to činiti radi Isusa, kao što je on tako mnogo učinio radi nas?