Jeste li se kada posvađali s Bogom? Znate, to su oni trenutci u životu kada sve isplaniramo, sve je kako treba i onda sve zbog nekog neobjašnjivog razloga krene nizbrdo. Tko je tada kriv? Obično Bog…
Prvo krenemo kukati: „Pa zašto Bože baš ja? Zašto se to meni moralo dogoditi? Što sam ti ja skrivio?“ Onda postanemo ljuti pa počnemo zamjerati: „Uvijek sve činim kako treba, nikome nisam ništa nažao učinio, a vidi Bože kako mi se odužuješ. Ja sve pošteno i ti Bože dopuštaš na mene ovu nesreću, a oni grešnici što su sve pokrali, njima ništa“. Onda protestiramo: „Neću se više ni moliti, kao da od toga ima ikakve koristiti, šta je Bog ikada za mene učinio?“ Zatim se sve to često puta pretvori u nekulturu, pa počnemo psovati i počinimo na sve to još dodatno nepotrebnoga grijeha.
Unsplash
Sve se to događa jer promatramo na život usko, uvijek iz svoje perspektive materijalnosti i svoje vlastite malenosti i nemoći. Mi silno hoćemo biti veliki i važni, pa se onda ljutimo kada nam život pokaže da smo maleni, nemoćni i nebitni. I to nas boli, jako nas boli. Svijet je okrutan i nemilosrdan i Isus nas je na to upozoravao. Njegova smrt na križu je dokaz koliko daleko ta okrutnost može otići. Ali u tom svom primjeru Isus je isto tako pokazao koliko malo je potrebno za ljubav, koliko malo je potrebno da se ta okrutnost nadvlada. Ništa od nikoga nije tražio na križu osim da vjerujemo. Da vjerujemo u njegove postupke, u njegove riječi i djela. Zar je to tako teško?
Pixabay
Vratimo se sada na onu našu svađu s Bogom. Mjesto da se svađamo, zašto nismo u stajnu razmišljati o širem Božjem naumu? Zašto nismo u stanju prihvatiti teškoću kao priliku da pokažemo svoju čovječnost i svoju veličinu? Ne, mi se idemo pravdati i Bogu prijetiti. Kome je Isus s križa prijetio? Mi mislimo da je samo naš život najteži i da su naši problemi najgori. A što je s drugima? Mi tražimo od Boga reakciju, a mi sami nismo spremni reagirati kada se netko drugi u našoj blizini nalazi u teškoj situaciji. A sve što je potrebno učiniti jest vjerovati!
Pixabay
Mi se s Bogom ne razumijemo jer mi stalno svoj život promatramo iz perspektive smrtnosti, a Bog sve to u isto vrijeme promatra iz perspektive vječnosti. Budući da kroz povijest nismo uspjeli dignuti svoj pogled i promijeniti svoju perspektivu, Bog šalje svoga sina ne bi li se našao s nama na pola puta. Isus je prekoračio tu granicu, prišao nam i pružio svoju ruku da nas povuče u vječnost, u svoju perspektivu, ali mi još uvijek nismo sposobni podići pogled i ugledati njegovu ruku spasa. Ona je tu pred nama, a naš pogled se fokusira na sve osim na njegovu ruku. Mi i dalje odbijamo vidjeti istinu. Mi radije odabiremo kukati nego biti spašeni, radije odabiremo mizeriju negoli sreću.
Pixabay
Što to s nama ljudima ne valja? Ovi ljudi iz današnjeg evanđelja napadaju Isusa neka im objasni odakle mu pravo da govori sve to što govori, odakle mu pravo činiti sve te znakove, po čemu su njegovi znakovi ispravniji od onih koje su dobili njihovi preci u pustinji? Usprotivili su mu se jer im nije htio dati besplatno kruha već od njih zatražio da mijenjaju svoje srce, zatražio je od njih da vjeruju. Njihova reakcija je bila: “Tko si ti Isuse pa da kažeš kako je tvoj kruh bolji? Tko si ti da nam kažeš kako nema kruha bez obraćenja? Tko si ti da nam kažeš kako nema života bez vjere?“ Ništa ti ljudi nisu bolji od današnjih ljudi. „Tko si ti pope da nama govoriš kako treba živjeti? Tko si ti da nam kažeš kako treba nedjeljom ići u crkvu? Tko si ti da nam govoriš kako treba moliti? Ništa ti nisi bolji od nas.“ Možda to i jest istina. Tko sam ja da ikome govorim kako se treba ponašati i kako treba živjeti? Nitko i ništa. Ali, ako ćemo tako razmišljati onda istom logikom moramo ustvrditi da smo svi mi nitko i ništa. I opet se vraćamo na početak naše svađe gdje nam okrutni svijet vrlo brzo pokaže koliko smo nemoćni i nebitni. Naspram svega toga Isus nudi rješenje. Mjesto da se svađamo, vjerujmo jedni drugima. Mjesto da se optužujemo, poštujmo jedni druge. Taj odnos jest rizik, ali kada ga ostvarimo onda je on blagoslov kojim obogaćujemo svoje živote. Taj blagoslov je nemjerljiv s ičim drugim na ovome svijetu i zbog njega se isplati riskirati. Ja odabirem biti onaj koji vjeruje u Boga i čovjeka, i koji na toj vjeri temelji svoj vlastiti život. Jesi li i ti jedan od takvih?