Već sam, ovih zadnjih nekoliko nedjelja, dodirivao pojam poniznosti, jer se stalno provlačio kroz odlomke evanđelja, odnosno kroz Isusove primjere. Biti ponizan je za Isusa bilo vrlo važno i često je ljudima to prenosio
I u današnjem evanđelju na konkretnim primjerima pokazuje što znači biti ponizan i kako se to postiže. Poniznost očito nije nešto s čime se rađamo već je nešto što se mora naučiti. Mogli bi reći da je ona disciplina koju bi svi itekako trebali vježbati i u kojoj bi se ljudi još više trebali natjecati. Koliko su konkretni i životni ovi Isusovi primjeri svaki od nas može osjetiti samo kada se sjeti koliko je puta bio u takvoj situaciji, gdje je sebi trebalo odrediti mjesto među drugima. Mogli bi si postaviti pitanje: Koliko sebe vrednuješ u odnosu na druge? Jesam li ja dovoljno vrijedan ili ima vrjednijih od mene? Koliko me drugi vrednuju i daju mi na važnosti? Jesam li s time zadovoljan? Sve su to pitanja koja se nameću u našem odnosu s drugima. Je li uopće takvo vrednovanje dobro i je li kršćanski razmišljati na takav način? Kod Isusa nije bilo previše objašnjavanja o tome, On je samo zaključio kako uvijek treba davati prednost drugome. Tvoja prednost dolazi onda kada drugi primijete tvoje kvalitete. Dakle, očito da ne možemo izbjeći vrednovanje samo po sebi. Sam Bog nas vrednuje po tome jesmo li dobri ili loši, ali ono što je bitno je da ne vrednujemo sami sebe, nego da dopustimo da drugi to učine. To bi bila poniznost. Znati da imam određen ugled u društvu i znati da mi pripada određena važnost, ali ne to zahtijevati, već dopustiti da to drugi prepoznaju i shodno s time me tretiraju. A što ako to drugi ne prepoznaju? Pa, onda se treba pomiriti s time. To bi bila poniznost.
Foto: Pexels
Koji bi pojam bio suprotan poniznosti? Ponos ili oholost? Oholost definitivno je, ali ponos može i ne mora biti, ovisno o tome iz koje pobude dolazi. Ako sam ponosan, recimo, na svoju djecu jer su uspješna u životu, nitko mi neće reći da sam ohol, mogu samo biti zavidni na to. Ali ako sam ponosan na svoju djecu ističući kako je to moja zasluga, e onda sam ohol. Primjećujem kako ljudi često maskiraju svoju oholost kroz ponos i to opet najčešće zbog zavisti ili ljubomore. Sve se to događa kada smo previše usmjereni na sebe, a premalo na sve oko sebe. Suprotan pojam poniznosti je i sebičnost, koja je zapravo izvor svih loših osobina. To je stanje u kojem apsolutno zanemarujemo sve oko sebe, čak jasno nanoseći drugima zlo poradi svoje vlastite dobiti.
Foto: Unsplash
S tim budi rečeno, po glavi mi se već dosta vremena vrti problematika djece i tehnologije, posebno mobitela, kojima su u današnje vrijeme djeca prepuštena. Često o tome razmišljam i pratim statistike koje ne idu u prilog našoj djeci. Gotovo sve statistike pokazuju kako naša djeca bivaju sve slabijih sposobnosti, asocijalnog ponašanja i sve više zadobivaju određene druge poteškoće. Ono što je prije bilo u manjini, danas postaje prosjek ili čak većina. Kada to povežem samo s jednim detaljem, npr. mobitelom, mogu zaključiti slijedeće: mobitel sužava fokus percepcije okoline. Ako se dijete većinu svoga vremena bavi sa mobitelom, njegov osjećaj za okolinu postaje sve slabiji. Mobitel nužno sužava fokus, tjera dijete da stalno gleda u jednu usku, malu točku. Takva usredotočenost na samo jednu stvar u tako ranoj dobi ima za posljedicu da dijete ne razvija svjesnost o okolini koja ga okružuju. Postaje introvertirano, zatvoreno u sebe. Drugim riječima, postaje sebično. Ta sebičnost, o kojoj već mnogi govore kako je postala rak rana našega društva, ne potječe samo iz toga da smo mi kao roditelji previše popustljivi prema svojoj djeci, već potječe i iz načina kako djeca uče, odnosno u ovome slučaju ne uče, o svojoj okolini. Teško je ovakva razmišljanja znanstveno dokazati jer biste trebali veliku pokusnu grupu djece koju biste trebali pratiti godinama kako bi dobili relevantne zaključke, ali iz općeg stanja društva daje se naslutiti gdje su problemi. Nažalost, bez točnog adresiranja tih problema teško možemo nešto promijeniti na široj društvenoj razini. Ono što možemo jest biti svjesni tih problema, slušati ljude koji nas na njih upućuju i nešto poduzimati u vezi s tim. U suprotnome, svjedočiti ćemo i nadalje opadanju duhovnosti u društvu jer je sebičnost prva zapreka za produhovljenost ljudskog bića.