Nedjeljno jutro – Kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Nakon blagdana Velike Gospe ljeto polako počinje jenjavati. U zraku se osjeti svježina kakve nije bilo već skoro dva mjeseca. Počinje vrijeme pripremanja zimnice i tome se jako radujem Kako sam ovih dana promijenio mjesto službe, a time i adresu, nad glavom mi visi mnoštvo poslova koje u tim situacijama treba odraditi. Od mijenjanja dokumenata do seljenja stvari, krečenja i uređivanja, upoznavanja sa novom okolinom do onoga redovitoga što treba pohvatati i raditi. Iskustvo mi već govori kako upravo u tim prvim danima i mjesecima treba biti vrlo temeljit i u odnosima s ljudima u novoj okolini. Pogotovo tu se ne smije dogoditi nikakva površnost, jer svaki čovjek s kojim se susrećem nosi u sebi kao jedan djelić slagalice. Kada upoznam sve suradnike i župljane, kao da sve te slagalice sjednu na svoje mjesto i odjednom dobijem sliku svoje nove okoline. Ako propustim koju slagalicu, slika neće biti potpuna. Zato se ovih dana trudim susresti svakoga na način da se temeljito prepustim trenutku i poklonim svakome svu svoju pažnju. Pixabay Čitajući evanđelje ove nedjelje pronalazim Isusa u sličnoj situaciji. On je temeljito prionuo propovijedanju. Nakon što je nahranio mnoštvo ljudi i okupio mnoge učenike, počeo je ulaziti u dubinu svoga nauka. Počeo je objašnjavati što znače sva ta čuda, tko je on zapravo i tko ga je poslao, te što se sve ima u budućnosti dogoditi. Nakon što su sve to čuli, ljudi se polako počinju izjašnjavati. Zaključuju kako je teška njegova riječ, kako je to sve komplicirano i zahtjeva veći angažman nego što su mislili. Mnogima sve to postaje prenaporno i polako ga počinju napuštati. Neki mu se počinju suprotstavljati, jer smatraju da si je previše toga uzeo za pravo i da je počeo iskrivljavati vjeru. Neki jednostavno odlaze, jer više nema besplatnog kruha. Bilo kako bilo, nakon što je Isus zahvatio u dubinu i počeo mijenjati stvari u njihovu korijenu, a ne na površini, ostaje sam sa svojim najbližim suradnicima, svojim apostolima. Čak je i među njima bilo negodovanja, a znamo kasnije i izdaje. Pixabay Što nam ova Isusova situacija govori? Čim kreneš u dubinu, postaješ neprihvatljiv. Ljudi vole površinu i površni način života. Ne puno mreškati, ne previše dirati. Malo po malo, oprezno i nezahtjevno, tako se mnogi odnose prema životu. Velike stvari i velike promjene spremni smo prihvaćati samo onda kada imamo koristi od toga, a za sve ostalo nemamo vremena, a na čelu nam piše 'pusti me na miru' ili 'što to mene briga'. Zanimljivo je kako svi želimo promjene, svi želimo nešto bolje, ali kada treba korjenito zahvatiti u život da bi se te promjene dogodile, onda nam ne odgovara i počnemo se buniti. To je dijelom zato što korjenite promjene ulaze u našu lagodnost života i mijenjaju našu paradigmu življenja. Mi to doživljavamo kao nesigurnost i refleksno odbijamo. Drugi dio je zato što obično takve korjenite promjene zahtijevaju jako puno posla i djeluju nam preteške, pa procjenjujemo da se trud ne isplati s obzirom na korist. Međutim, tu nas vlastiti um vara jer gleda na te promjene usko, iz naše subjektivne perspektive. Korist od promjena je možda mala za jednoga čovjeka, ali je velika za cijelu zajednicu. Budući da nismo sposobni sagledati stvari široko i vidjeti benefite za sve, mislimo da se ne isplati toliko truditi oko neke promjene. Pixabay Isus, naspram ovakvog našeg stava i razmišljanja, za odgovor nudi upravo vjeru. Svjestan koliko su ljudi nesigurni i slabi, koliko im je teško živjeti, koliko su teški izazovi života koji sužavaju perspektive i čine da sve izgleda teško i nepromjenjivo. Zato je odgovor na te naše probleme vjera. Ako ti nešto izgleda teško izvedivo, vjeruj da ćeš uspjeti. Dakle, Isus nam kao motivaciju postavlja cilj cijeloga pothvata, a vjerovati znači razumjeti da nisi sam na tom putu do cilja i da ga ne moraš ostvariti sam, već postoji zajednica ljudi koja dijeli s tobom sve tvoje muke i tegobe i pomaže ti da ih savladaš. Pixabay Zato Isus kaže da je vjera dar koji dolazi od Boga i pomoću kojega možemo savladivo živjeti ovaj nesavladivi život. Vjera ne služi samo u našem odnosu prema Bogu, već i prema svakom čovjeku. Vjera i povjerenje pokretač je života. Bez vjere nitko ne bi mogao normalno živjeti. Nitko ne bi mogao prijeći cestu ako ne vjeruje da će ga auto propustiti, nitko ne bi mogao kupiti hrane u dućanu, jer bi se bojao će ga netko otrovati itd. Mi živimo vjeru svakoga trenutka i ovisimo o njoj, jer nas ona povezuje da bi mogli zajedno živjeti. Zato, ako nam se korjenite promjene čine prezahtjevne i preteške, potrebno je vjerovati onim ljudima koji vide dobrobiti tih promjena za cijelu zajednicu. Druge opcije nema. Možemo jedino ostati na površini i živjeti površnost koja je naizgled sigurna, ali u njoj nema budućnosti, nema napretka, a ne napredovati znači nazadovati.