Naoko jednostavni i obični događaji iz Isusova života nekada nas mogu ostaviti u dubokim razmišljanjima i odvesti daleko u analizi života, društva i onoga što nam se trenutno događa...
Tako je i mene evanđelje ove nedjelje odvelo u razmišljanjima negdje gdje su stvari s ovim primjerom iz Isusova života nespojive, ali jednostavno se ne mogu oteti dojmu. Naime, razmišljajući o dinamici odnosa između ove dvije sestre, od kojih je jedna, vjerojatno ona starija, sva opterećena ostavljanjem dobroga dojma, žena koja sve mora kontrolirati i koja mora ispuniti ono što dužnost nalaže, dok druga poput sanjara, kao da još nije pronašla sebe, sluša što Isus priča i zaboravlja sve ono na što je starija sestra opominje. Ovaj opis kao da je uvertira u neki film koji nam želi ispričati pozitivnu obiteljsku priču u kojoj se ljudi pokušavaju pronaći prolazeći kroz svoje egzistencijalne krize.
Foto: Pixabay
I dok sam pokušavao pretpostaviti atmosferu te jedne obiteljske situacije koju nam svjedoči Isus, kao i njegovo priklanjanje ovoj sestri koja odabire slušati riječ nasuprot običaju i dužnosti, otvorila mi se jedna slika društva koja se, iz nekoga razloga, može sagledati u ovom primjeru. Možda ću sada Marti učiniti nepravdu, a Mariju previše opravdati, jer stvari nipošto nisu crno-bijele između ove dvije sestre, ali za potrebe ovoga razmišljanja recimo da jesu. Uzmimo da je Marta ovdje predstavnik onih ljudi koji na prvo mjesto stavljaju materijalno, a Marija onih koji na prvo mjesto u životu stavljaju duhovno. Tako nam je jasno zašto se Isus priklanja Mariji, ali što to zapravo znači?
Foto: Pixabay
Kada gledamo kroz povijest možemo pretpostaviti kako su sve civilizacije, koje su postojale prije nas, u središte svoga shvaćanja o životu stavljale čovjekovu dušu. Na temelju te spoznaje, kako čovjek nije samo tijelo, da on ima i dušu, gradile su svoje društvene narative te objašnjavale smisao života. Odjednom u toj našoj ljudskoj povijesti pojavio se Isus, Sin Božji, začetnik nove civilizacije. On nam je potvrdio kako ljudska duša zaista jest centar svih zbivanja, da se sve vrti oko nje i da je smisao života tu dušu spasiti. Kada bi Isusov nauk formirali kroz načela, jedno od najvažnijih bilo bi: Ljudska duša mora biti spašena! Pitanje koje me muči jest kako to da u civilizaciji koja je začeta i utemeljena na takvom načelu, dolazimo do stanja u kojem se na društvenoj razini potpuno napustila čak i ideja duše, a kamoli vjerovanje da duša zaista postoji? Jer sve što se danas događa na ovome svijetu rezultat je želje da se ljudski vijek što više produži, da čovjekovo tijelo što duže traje i da se omogući jednoga dana besmrtnost tijela i svijesti koje imamo. Sredstvo koje nam to treba omogućiti jest tehnologija. Dakle, ne čak znanost kao znanost, već samo jedna posljedična grana te znanosti, tehnologija. Kako to da smo u civilizaciji koja počiva na vjerovanju u dušu, a koje je u nas ugrađeno tisućama godina prijašnjih civilizacija, napustili iskustvo koje nas je održalo kao ljudsku vrstu svo ovo vrijeme i priklonili se nečemu što poznajemo svega stotinjak godina i što je daleko nesavršenije od ljudskoga tijela? Ne samo da smo se priklonili Marti, nego smo je lišili svega duhovnoga, a zatim i običajnoga, te joj dali potpuno novu formu u kojoj njena briga više nije kako počastiti goste, već je jedina i isključiva misao kako spasiti svoje vlastito tijelo. Kako spasiti ono što se ne da spasiti? – ludost je današnjega življenja. Pri tome ubijamo svoju vlastitu kreativnost, gubimo sposobnost maštanja i sanjarenja, gubimo ta stanja koja su utvrđivala našu realnost i poticala motivaciju za životom. Ta stanja bila su direktan uvid u našu dušu.
Foto: Unsplash
Kroz maštanje posvješćivali smo si kako granica čovjekova života nije doseg njegova tijela, već njegove duše. Maštaju li današnja djeca? Imaju li spoznaje o tome što mogu biti naspram onoga što jesu? Jeste li primijetili kako su današnja djeca sve neodlučnija kod izbora životnoga zvanja i zanimanja? Nitko ne zna odgovoriti zašto je to tako niti itko želi priznati da je to odraz slobodnog i modernog odgoja. Dok Marti priznajemo njezinu brigu za materijalno i mi bi se trebali povesti za Isusom i prikloniti se Mariji u njezinom sanjarenju nad Božjom Riječi, jer je ona hrana za našu dušu, koju nam mogu negirati, ali nam je ne mogu oduzeti.