Prvi dan uskrsnuća i Isus već obilazi svoje učenika. Pronalazi ih uplašene, u strahu od odmazde. Zatvorili su se, zaključali, vjerojatno u panici raspravljali što i kako dalje. Isus im svoji dolaskom navješćuje mir i snagu Duha Svetoga. Njihova reakcija je radost
Kratki je to opis događaja koji nam vrlo uspješno dočarava zbivanja oko uskrsnuća. Iako sve djeluje nestvarno, u tim zbivanjima svjedočimo o nastajanju Crkve kakvu poznajemo i danas, Crkve koja se raduje. Zamislite kakav bi to osjećaj bio da smo mogli i mi biti tamo i iskusiti sve te događaje, osjetiti strah koji se pretvara u radost. Doživjeti očaj koji se pretvara u spasenje. Ali za sve nas koji smo došli kasnije tu je apostol Toma kojega povijest nepravedno proglašava Nevjernim, a zapravo je svjedok Isusova uskrsnuća za sve nas koji to nismo mogli vidjeti. On te večeri kada je Isus prvi puta došao nije bio prisutan, ali je bio tjedan dana kasnije. Iako su mu učenici objašnjavali kako je Isus kojega su vidjeli bio stvaran, on nije htio povjerovati dok ne vidi dokaze. Odraz je to straha i nepovjerenja koje se uvuklo među učenike jer ne smijemo zaboraviti kako je upravo jedan od učenika izdao Isusa. Iz njihove perspektive postavljalo se pitanje mogu li oni uopće vjerovati jedni drugima, a kamoli prihvatiti tako nevjerojatnu stvar kao što je uskrsnuće.
Foto: Pixabay
Dakle, kod drugog Isusovog dolaska bio je prisutan i Toma. Potresno je njegovo svjedočanstvo. Kada je opipao Isusove rane bacio se na koljena i uzviknuo: „Gospodin moj i Bog moj!“ Isus taj susret zaključuje riječima: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ To smo svi mi. Isus nas proglašava blaženima već samim time što smo prihvatili dar vjere koji nam je Bog dao. Ovaj susret nam objašnjava kako vjera povezuje naš život na zemlji i naš život u vječnosti. Tomin primjer nam govori kako vjerovati Isusu na zemlji znači osloboditi se straha i robovanja onim stvarima kojima su dokaz naša tjelesna osjetila. Iako se mi po njima ravnamo i doživljavamo svoju okolinu, ona nisu jedini način kako možemo iskusiti život. Za Isusa je vjera važnija od tjelesnih osjetila. Ono što vidiš, čuješ i možeš opipati samo te može dovesto toliko daleko koliko ti to tvoje tijelo dopušta, a znamo kako je za svako tijelo granica dosega smrt. Zato nam je dana vjera kao moć kojom možemo nadići taj doseg, vjerom u Isusa mi nadilazimo smrt. Zbog toga je Isus došao na zemlju, zbog toga je podnio svoju muku. Upravo je to ono što prvo objašnjava svojim učenicima i što nam Toma prvo svjedoči.
Foto: Unsplash
Nama ostaje zapitati se koliko „apostola Tome“ svaki u sebi nosimo? Koliko se puta u životu uzdamo samo u ono što nam govore tjelesna osjetila, a koliko puta uspjevamo sve tjelesno zatomiti i prepustiti se daru vjere i nadahnuću Duha Svetoga? Znamo li, kada nas tijelo izda, staviti svoje povjerenje u Boga? Ili panično trčimo od doktora do vrača ne bi li povratili barem trunku zdravlja, zaboravljajući pri tom kako je čovjek cjelokupno biće i kako zdravlje ne dolazi samo po snazi tijela, već i po snazi duha? Bog je, dajući nam dar vjere, sve stavio u naše ruke. Imamo moć svoj život uništiti kao što imamo moć svoj život uzdići. Vjerujem kako svi ljudi žele svoj život uzdići. Nitko se nije ujutro probudio i rekao: od danas uništavam svoj život. Potrebno je samo otkriti kako se uzdizanje života događa kroz klečanje pred Uskrslim Gospodinom. Znam kako to zvuči čudno i besmisleno. Zato mnogi ne uspjevaju. Za one koji sve svoje nade stavljaju u uzdignuće tijela, križ i uskrsnuće jesu ludost jer oni Božjega ne razumiju zato što nemaju vjere. Samo kroz vjeru možemo progledati Božjim očima i uvidjeti mudrost u slavnim događajima spasenja.