Ove nedjelje u našim duhovnim razmišljanjima suočeni smo sa dvije oprečne stvari: neizmjernom radošću i strašnom tragedijom...
Naše mise počinju blagoslovom maslinovih grančica kao spomenom na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, a u čitanju muke sva radost nestaje i zamjenjuje ju šok i nevjerica. Što se dogodilo u tih par dana da je Isus od poštovanog proroka, danas bi rekli junaka, postao zločinac raspet na križu? Dogodilo se ono što se događa i danas, interesi pojedinaca nadvladali su volju naroda. Isus je imao preveliki utjecaj na narod i to je bio njegov krimen. Imao je utjecaj na koji nisu mogli utjecati neki drugi. Njegov utjecaj temeljio se na istini, a istina je opasna i s njome se ne može nikoga kontrolirati. Istina odgaja i uzdiže, otvara oči. Laž manipulira i kontrolira, drži čovjeka u neznanju. To su ljudski razlozi i odgovor na pitanje zašto je Isus morao umrijeti. Znamo da se u pozadini svega krije puno dublji Božji promisao koji koristi ljudsku sebičnost kako bi te iste ljude spasio, ali ovaj put cijenu spasenja ne plaćamo mi, već sam Bog. Toliko daleko je Bog spreman ići za nas. Koliki put smo mi spremni prevaliti da bi spasili svoju dušu?
Foto: Pixabay
Suočeni Isusovom tragedijom tražimo utjehu za svoju vlastitu. Naše životne muke, naše osobne tragedije, često puta su nam preteške. Slamamo se pred pritiskom onoga što se događa oko nas, a na što ne možemo utjecati ili je naš utjecaj vrlo mali. Sve što možemo je trpjeti i to trpljenje prikazujemo Bogu kao svoj vlastiti križ. Često plačemo nad svojom stvarnošu, htjeli bismo da je bolja, ljepša, ali to se ne događa. U glavi mi je životna priča jedne bake koja mi se jednom prilikom pojadala: „Župniče, imam devedeset godina, a srce mi još uvijek puca. Prije toliko godina morala sam bježati iz svoga rodnog mjesta gdje sam živjela sretno i radosno. Crkva mi je bila blizu, svake nedjelje sam sa svojim prijateljicama išla na misu. Došla sam ovdje gdje mi je crkva daleko i gdje nema ljudi. Još dok sam mogla išla sam na misu, a sad ne mogu nikud, stara sam i sama.“ Koliko sam se ovakvih rečenica naslušao. Koliko smo mi ranjen narod. Generacije ljudi koje me okružuju postale su nesretne i žalosne jer im je ratom poremećen život, jer su se morali seliti sa svoga rodnog ognjišta, jer su ostali sami i napušteni. Mladi pobjegli za boljim životom, a u srcima starih ostala je tuga i žalost. Gdje su nestali dani kada su stari umirali okruženi svojim voljenima, kada im u trenutku smrti nije u srcu bio čemer i jad, već ljubav i ponos? Danas se živi život u kojemu smrt kao da postaje početak naše muke, a ne kraj. Smrt se ne doživljava kao oslobođenje, već kao kazna. Tek pokoja bakica, koja u svom vjernom i otvorenom srcu dobro razumije tko je nakon smrti čeka, tiho mi kaže: „Pomozite mi da umrem.“ Sve što mogu je obećati da ću se moliti za njenu dušu. Kada nedjeljom stanem za oltar, prizivam u svoje srce sve te ljudske sudbine i molim Boga da im bude na pomoći i usliša njihove skromne prošnje.
Foto: Pixabay
Muka Gospodina našega Isusa Krista temelj je naše vjere u uskrsnuće. Ona se morala dogoditi. Da nije bilo Velikog petka, ne bi bilo ni Nedjelje uskrsnuća. Tako je i u našim životima. Trpljenje se mora dogoditi. Ono mora biti stvarno i mora biti naš križ. Taj naš križ s vremenom postaje poluga kojom si otvaramo rajska vrata. Svi mi maštamo o divnom i krasnom životu, ali vjerujem da dobro razumijemo kako se takav život može ostvariti jedino u Bogu. Zato, ne očekujmo od ovoga života ono što nam on ne može dati, već se radije pobrinimo da nakon smrti doživimo onaj koji je vječan, trajno oslobođeni od svakoga trpljenja i križa.