Često čujem od naših ljudi koji rade u inozemstvu kako je vani (Njemačka, Irska, Austrija, Italija, Švicarska, Slovenija...) bolje nego kod nas. Uvijek pitam zašto tako misle, po čemu se to vidi?
Jedan od najčešćih odgovora je taj kako su vani bolji zakoni i kako se ljudi u tim zemljama više drže zakona. I sam sam imao prilike boraviti i raditi u inozemstvu i uvjeriti se kako su u nekim državama u Europi stvari bolje uređene nego kod nas. Često se pitam što to nama nedostaje, a što oni imaju, pa su bolji od nas i znaju bolje urediti svoje prilike? Kako to da naš čovjek bolje može opstati u tuđini nego na svom vlastitom tlu? Kakav mi to problem u Hrvatskoj imamo da kao narod stalno kaskamo za Europom?
Pixabay
Mislim da današnje evanđelje i sve što Isus govori u njemu baš dobro opisuje prilike i neprilike našega naroda. Isusu prigovaraju starješine narodne da njegovi učenici blaguju nečistih, neopranih ruku. Farizeji su se strogo držali svega onoga što im je bilo propisano u zakonu i nisu tolerirali nikakvo odstupanje od zakonskih propisa. Pa ipak, Isus takvo razmišljanje i ponašanje naziva licemjernim. Kako je Isus mogao proglasiti pridržavanje zakona licemjerstvom? Pa zar nas ne uče da se moramo držati zakona, da je zakonsko ustrojstvo civilizacijski doseg, društveni napredak? Naravno da ovdje Isus ne kritizira zakon, već čovjeka i način na koji se čovjek koristi zakonom. Pogledajmo malo kakvu situaciju imamo u Hrvatskoj. Imamo mi sve zakone, sve je lijepo propisano i uređeno, ali korupcija i nepoštivanje na svakom koraku. Je li to zato što zakon nije dobro napisan, ili zato što čovjek zaobilazi zakon? Kako to da vani naš čovjek poštiva sve zakone, a kada dođe u Hrvatsku ponaša se neodgovorno i te iste zakone zanemaruje?
Pixabay
Isus kaže da je problem u ljudskom srcu. Možemo imati savršeno napisane zakone, ali ako ljudsko srce nije takvo da razumije smisao tih zakona, naravno da ga neće izvršavati. Ako čovjek dopušta da iz njegovog srca izlazi zlo, onda ni jedan zakon ne vrijedi. Smisao zakona je da uređuje međuljudske odnose i poboljšava kvalitetu života, ali na čovjeku je hoće li on živjeti tako da taj zakon ima smisla i bude ispunjen. Tu je bila Isusova glavna zamjerka farizejima - oni su do slova ispunjali zakon, ali ga srcem nisu razumjeli. Nisu živjeli svoje živote na način da taj zakon bude ispunjen smislom, već su ga živjeli formalno, površno. Dakle, Isus ih zapravo pita da li se oni pridržavaju zakona zato što je to tako propisano ili zato što zaista vjeruju da tako treba živjeti, te im je zbog toga život ljepši i kvalitetniji? Ima li smisla obdržavati zakon samo radi propisa ako on nema nikakve veze sa stvarnim životom? Za primjer možemo uzeti naš kršćanski život. Svi koji su kršteni obvezali su se živjeti život po kršćanskom nauku, po Božjim zapovijedima. Drže li se svi Božjega zakona? Mnogi ne. Oni koji se drže, čine li to zato što to tako u Svetom pismu piše ili zato što osjećaju da im je život zbog toga kvalitetniji?
Pixabay
Drugi problem zbog kojega Isus proziva farizeje je taj što se formalnim pridržavanjem zakona može prikriti nemoralno ponašanje. Ima mnogo situacija gdje se ljudi naizvan drže svih propisa, ali čine loše stvari i sa svojm pravičnošću prikrivaju vlastiti nemoral. Na primjer, svake nedjelje dolazi u crkvu na misu, a doma zanemaruje obitelj. Dakle, ne odražava se ljudska pravičnost u izvršavanju zakona, već u djelima ljubavi. Ako u ljudskom srcu vlada ljubav, tada nema mjesta zlu i nije problem držati se zakona, jer ljubav prepoznaje smisao zakona. Ljubav je iznad ljudskih zakona, jer ona prepoznaje i kada je zakon loše napisan i kada on ne poboljšava kvalitetu ljudskog života. Kršćanstvo nije religija zakona, već vjera ljubavi. Isus želi da propitkujemo sve što se oko nas događa i da sve što ulazi u naš život mjerimo srcem punim ljubavi. Samo tako možemo poštivati Božju zapovijed i osmišljavati, pisati i izvršavati smislene ljudske zakone koji nam pomažu u podizanju kvalitete života.