U ono neko davno vrijeme, sjedim na prozoru bogoslovije sam, u mraku…
Društvo mi pravi cigareta koja mi je u studentsko vrijeme postala najbolji prijatelj i… nekoliko sjenki kipova svetaca što su se prostirale sa zidova hodnika, koje su pod slabo prodirućim zrakama vanjske rasvjete oživjele, kao da me žele dohvatiti i povući k sebi na zid. I one progovaraju taj zov svetosti koji kao nakovanj pritišće misli u mojoj glavi od prvog dana kako sam kročio u ovu staru i stamenu instituciju. Stvoriti nešto od sebe… Ta rečenica mi je mjesecima odzvanjala u glavi. Ona puni usta svim mojim profesorima i poglavarima. Svi ponavljaju samo to: „Stvori nešto od sebe…“ Znam, želim, ali… pustinja… pustinja u glavi, u srcu. Što sam? Tko sam? Kako? Sve se čini tako teško, jer ne vjerujem da to ja mogu. Tako je teško učiti, moliti. Zašto je to tako teško? Odmah mi odzvanjaju očeve riječi kada bi došao sa posla i našao me za knjigom: „Zar nije lakše sjediti tako u fotelji i učiti nego vani sad na kiši raditi“? Da je sad ovdje i da mi to kaže tako bi mu buntovno odbrusio: “Nije!“. A znam da je.
Izvor: Pixabay
Ali pustinja je problem. Nikako se te žive vode napiti. Tražim je već dugo i evo, već sam godinu dana ovdje i još je nisam našao. Pustinja i dalje. Mislim da sam čak više gluposti napravio otkako sam ovdje negoli nešto dobro sa svojim životom, osim što sam pročitao po nekoliko zaista dobrih knjiga. Ali i od njih sada u glavi… ništa. Isuse, gdje si? Kada se sjetim tih dana, osjećam težinu u srcu. Tada sam se tako osjećao usamljen, napušten i neshvaćen. Nikako nisam mogao pronaći svoje mjesto. To traženje trajalo je pune dvije godine, uz mnoštvo padova, a uspona jako malo, bar mi se sada tako čini.
Dvije godine kasnije sjedim u bogoslovskoj kapelici. Promatram kako se vitraj Srca Isusova poigrava sa zrakama sunca koje kroz njega prolaze. Jednu po jednu skuplja i oživljava to srce i one više nisu zrake sunca već zrake života. Vitraj im nije oduzeo od njihove jačine, već kao da je dodao, kao da su sada jače, svjetlije. Opet se igraš sa mnom, Isuse.
Izvor: Pixabay
Do mene sjedi duhovnik. Gnjavim ga i dalje sa jednim te istim pitanjima. Kako mu već nisam dojadio? Da sam na njegovu mjestu, davno bi se sebe odrekao, ali on nije. (Hvala mu!) Strpljivo me sluša. „Još uvijek pustinja…“ - govorim. „Dosadne su mi te napisane molitve. Želim razgovarati s Bogom kroz svoje riječi, a ne kroz tuđe. Želim Boga čuti. Zašto ga ne čujem? Zašto mi ne govori? Da li mi On uopće govori? Da li je to moguće? Kako da naučim slušati?“ Moja pitanja jednostavno nemaju kraja. Sam sam sebi već dosadio, stalno ponavljam jedno te isto. Jadan čovjek. Strpljivo mi odgovara. „Bog nam svima govori. Samo treba znati slušati. Govori nam kroz druge ljude. Kroz događaje. Kroz prilike i situacije. Moraš i gledati i slušati i razmišljati o svemu što ti se događa. Moraš se potpuno otvoriti svemu što te okružuje. Bog progovara svakodnevno.“ Nisam bio zadovoljan s odgovorom. Pokušao sam to sve, ali nisam pronašao izvor. Pustinja je i dalje vladala. Vidjevši kako sliježem ramenima, dometne: „Ako misliš da ti je teško idi služi beskućnike u pučku kuhinju, idi napuštenoj djeci, idi hendikepiranima i invalidima. Osjeti kako je njima pa onda razmisli kako je tebi.“
Izvor: Pixabay
Osjetivši odlučnost u njegovu glasu malo sam se posramio i brzo mu zahvalio na razgovoru te sam žurno izašao iz kapelice. Imao je pravo. Znao sam pomagati drugima, ali nikada nisam zapravo osjetio kako je onima kojima je zaista teško. Donosim odluku angažirati se kao volonter u pučkoj kuhinji i u domu za napuštenu djecu. Već nakon nekoliko susreta sa beskućnicima i napuštenom djecom u mojoj pustinji je počela padati kiša. Počele su se formirati rijeke, jezera, a zatim i mora! Usred pustinje nikao je i jedan svjetionik, dočekujući svu tu silnu vodu i rasvjetljavajući put kuda i kako moram kročiti da se ne utopim. Zamijenio sam pustinju nepreglednim morem i iako sam se bojao dubine, pronašao sam hrabrosti da se otisnem i plovim, čvrsto vjerujući svom svjetioniku. Sjećam se osjećaja ushićenosti, novootkrivenog samopouzdanja, hrabrosti i želje da učinim nešto radi čega će i drugi biti sretni, a ne samo ja. To su bili dobri osjećaji. Sada mogu reći da sam tada bio zaista sretan. Imao sam dojam da je sve sjelo na svoje mjesto, da znam gdje i kome pripadam. Prvi put sam zaista osjetio da mi je Bog blizu.
Izvor: Pixabay
Dakle, dugo me je mučila ta pustinja dok nisam shvatio da je upravo pustinja mjesto mogućnosti, mjesto povoljnih prilika. Čini se da je mrtva, ali ima potencijal za život. Kada gledam svijet, suvremeno društvo u kojem živimo, zapažam iluziju. Sve izgleda kao da je puno života, ali kada se pomnije pogleda, nema ništa osim suhe, kamenite divljine koja čeka da se preobrazi. Ja želim izgraditi svjetionik u toj divljini. On mora biti nešto što ljude privlači, mora zračiti opipljivom svjetlošću. On mora biti poseban. U svijetu koji pati od svjetlosnog onečišćenja, gdje postoji toliko mnogo jarkih svjetlosti koje privlače ljude na umjetan i površan način, moj svjetionik mora stvoriti i emitirati svjetlost koja se zadržava i sjaji i onda kada se sva druga svjetla rasprše i nestanu. Svjetlo mog svjetionika mora osvjetljavati ne samo vanjštinu moga života, nego i dubinu mojega srce, omogućavajući mi da se spoznam kao što me Bog poznaje. To mi omogućuje da gledam ljude Isusovim očima. Pomaže mi da svoj obični život, život pustinje, pretvorim u izvanredan život. Taj svjetionik ne može izgraditi nitko drugi osim mene. Isusovo svjetlo mora se prvo pojaviti u meni i na meni kako bi me učinilo sposobnim poznavati sebe. Moram vjerovati da me Bog ne vodi samo k misterioznom novom životu u budućnosti, nego da mi treba ovdje i sada da upalim njegovu svjetlost u pustinji našega modernog svijeta, kako bi pomogao ljudima da otkriju radost i sreću koju Bog želi za sve nas. Neke svjetionike opet, možemo i trebamo izgraditi zajedno, gdje učimo i pomažemo jedni drugima kako držati upaljenim svjetlo koje svijetli da bi ga cijeli svijet vidio.
Izvor: Pixabay
U vremenu smo iščekivanja susreta sa Isusom. Ivan Krstitelj nam progovara iz pustinje kao svjedok svjetla, potiče nas da izgrađujemo putove, uklanjamo prepreke koje nas sprečavaju da se susretnemo sa Isusom. To je proces koji traje cijeli život. Ono što sam opisao od svoga života i dalje traje. Promjene se ne događaju preko noći, ali se događaju! Svaki korak prema Isusu korak je bliže pravom miru i blagostanju. Zato ne prestajte hodati, ne spuštajte pogled sa svjetla Božjega, tražite Isusa u bližnjima i spremno dočekajte Njegov rođendan.