Na početku liturgijskog 'vremena kroz godinu' u evanđeljima pratimo Isusa, u periodu kada je krenulo njegovo javno djelovanje…
Nakon što se krstio na rijeci Jordanu i bio potvrđen od Oca kao ljubljeni Sin, te nakon što je u Nazaretu pred svima obznanio da je on Mesija, Isus počinje oko sebe okupljati svoje učenike. Očito je to bio dugotrajniji proces. Evanđelja nam uglavnom donose samo popis učenika koje je Isus pozvao, ali iza svakog tog poziva krije se priča obraćenja, krije se početak jednog života u vjeri za svakoga od njegovih učenika.
Pixabay
Tako nam Luka opisuje događaj Petrovog poziva, koji se dogodio pomoću čuda. Petar je sa svojom ekipom lovio ribe. Cijelu noć su lovili i nisu ulovili ništa. Bili su iscrpljeni i razočarani. Nemojmo zaboraviti da su to bili iskusni ribari, znali su čitati znakove mora. Isus dolazi i govori im da izvezu na pučinu i bace mreže. To što je Isus rekao za te ribare nije imalo nikakvog smisla, išlo je protiv svake logike i njihovog iskustva u lovljenju riba. Ako cijelu noć nisu ulovili ribe, kako će sada po danu kada je sunce upeklo i kada se riba povukla u dubinu? Svaki ribar znade da se riba ne lovi po žegi. Upravo ovdje imamo prve naznake Petrove posebnosti i razloga zašto je baš njega Isus odabrao da bude onaj na kome će utemeljiti Crkvu. Dakle, Petar mimo svakoga iskustva koje je stekao loveći ribu, prihvaća Isusovu riječ i baca mrežu. Iskustvo života mu govori da neće uloviti ništa, ali dojam koji je Isus ostavio na njega govori mu da bi trebalo slušati tog čovjeka. Petar je znao da je Isus učitelj, Božji čovjek, te poslušavši Ga Petar pokazuje poniznost i poslušnost pred osobom u Božjem poslanju. Petar time očituje da ima vjere i da se u životu ne oslanja samo na svoje iskustvo, već da za njega postoji i duhovna dimenzija kojoj ima vremena i želje dati prostora. Međutim, događa se nešto što nitko nije mogao povjerovati, a kamoli predvidjeti. Oni ne samo da su ulovili ribu, nego su ulovili toliko ribe da je nisu mogli izvući na obalu. Po svome iskustvu oni su znali da je to nemoguće, zato su odmah shvatili da je to čudo. Učinak tog čuda za Petra je bio razarajući. On se baca pred Isusa i vapi: „Odlazi od mene, jer grešan sam čovjek Gospodine!“. Takva reakcija odaje nam potpunu potresenost Petrove duše. Petar je shvatio da ono što se dogodilo moglo je doći samo od Boga. On je svjestan svojih slabosti i grešnosti te shvaća da je nedostojan. On svoju nedostojnost ne skriva, već je priznaje. To je razlog zašto ga Isus izabire. Ne zbog njegove svetosti, jer nije bio svet, ne zbog njegove pameti, jer bio je običan ribar, ne zbog njegove uljuđenosti, jer je bio priprost čovjek. Isus ga odabire zbog njegove iskrenosti i spremnosti da prizna svoje slabosti i grijehe.
Pixabay
Svojim postupcima Petar nam otkriva što je ključ u nasljedovanju Isusa. Da bi bili Isusovi učenici prvo moramo biti sposobni priznati svoje slabosti i grijehe. Samo onaj koji je sposoban to učiniti može biti sposoban i ići naprijed, ići za Isusom. Samo onaj koji dopusti da ga Isus mijenja može razumjeti poziv ljubavi. Zato Isus ne prihvaća Petrovo odbijanje već ga uzima sa sobom kroz obećanje: „Odsada ćeš loviti ljude“. Na te riječi oni sve ostavljaju i polaze za njim. Dakle, Petrov poziv otkriva nam jednu vrlo bitnu stvar života, a to je da nas životno iskustvo može dovesti samo do jedne određene razine. Da bismo napredovali u življenju potrebno je ići onkraj samoga iskustva, potrebno je upotrijebiti dar vjere.
Za životni uspjeh nije dovoljno samo znanje i upornost, već je potrebno i ono neko unutarnje stanje čovjekova bića, stanje duha, koje nas motivira i pokreće u potpunosti. Mi to prepoznajemo kao pouzdanje u Boga, odnosno vjeru. Petar je vjerom uspio nadoknaditi svoje nedostatke. Ako je Petar u tome uspio, zašto ne bismo i mi? Ako je Petru vjera pomogla da se uzdigne iznad svojih slabosti, zašto ne bi pomogla i nama? Činjenica je da mi ljudi imamo svoja ograničenja i da su ona stvarna i otežavajuća dok god ih promatramo iz perspektive zemljanosti, iz perspektive onih materijala od kojih smo napravljeni, a koji nas vežu uz ovu jureću planetu. Kada život počnemo promatrati iz perspektive Stvoritelja, na način da koristimo ono što nam je Bog dao kako bi ta zemljanost funkcionirala na najbolji mogući način, tada shvaćamo da ograničenja zapravo nema i da nam je vječnost na dohvatu.