Nedjeljno jutro – Ova je sirota udovica ubacila više od svih

Isus nam danas u evanđelju progovara o jednoj naizgled običnoj situaciji, koja je praksa i u našoj Crkvi od njena nastanka...  Ljudi daju darove za održavanje hrama, milostinju. Isus primjećuje da oni koji su bogati daju više, oni koji su siromašni daju manje. Tu nema ništa čudno. Za nas vjernike, to je najnormalnija stvar. Međutim, Isus ipak pravi razliku između jedne udovice i ostalih ljudi koji ubacuju svoje darove. Ne umanjujući ničiju dobrotu i dar koji su dali, kaže kako je udovica zapravo dala više sa svoja dva novčića nego oni bogataši koji su dali u zlatu ili srebru. Pri tome objašnjava kako nije stvar u količini novca već u vrijednosti koju taj dar ima za onoga tko dariva, odnosno o mogućnosti onoga koji dariva. Isus kaže kako su mnogi dali od svoga viška, a udovica je ubacila od svoga manjka. Smijemo li se pitati čiji je dar vrjedniji? Pexels Razgovarajući sa jednim starim svećenikom dok sam još bio student, upitao sam ga: da li ljudi rado odvajaju za potrebe Crkve? A on mi je odgovorio ovako: „Bilo je mnogo ljudi koji su mi dolazili u župni ured, mnogo bogatih ljudi, te su davali svoje novčane darove za župu, redovito bar jednom godišnje. Nažalost, većinu tih ljudi sam rijetko viđao na misama. Ne mogu reći da se kao župnik u gradnji nisam radovao njihovom novčanom daru, ali kad sam razmislio i izračunao da svaka baka koja svake nedjelje i blagdana dolazi u crkvu, a to je u prosjeku 65 puta godišnje, i svaki puta ubaci svojih par kuna u košaricu, doprinosi više za potrebe župe nego onaj koji dođe jednom godišnje, donese svoj dar i misli da je dao puno. A samo kad razmislim koliko mi je ljudi svojim vremenom i trudom pomoglo u izgradnji zajednice, što je u nekim trenucima vrijedilo više nego ne znam kakva svota novaca…“  Pexels Mislim da je ovaj župnik u stvarnosti osjetio tu razliku darova o kojoj govori Isus u evanđelju. Ništa se nije promijenilo, kako onda, tako i danas. Svi mi često puta odvajamo i dajemo od svoga viška. To znači da nam taj novac nije nužan za egzistenciju, preživjet ćemo i bez njega. To nam je suvišak i nije nam teško odvojiti za pravu stvar, jer nam se zbog toga dara neće umanjiti kvaliteta života. Ali kad darujemo nešto što nam znači, što nam je prijeko potrebno za život, pa svjesno činimo žrtvu darujući to iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, naravno da takav dar ima svojevrsnu težinu pred Bogom, puno snažnije progovara negoli onaj koji dajemo od svoga viška. Žrtva je onoliko velika koliko je otkidamo od srca, a ne od novčanika, jer bogatstvo je vrlo relativna stvar. Pexels Sjetimo se da je Bog iz ljubavi prema nama žrtvovao svoga Sina i darovao ga da bi nas otkupio. Time mu svaki naš nesebični čin davanja biva mio i drag. Sjetimo se kako su najvrjednije žrtve koje se čine iz ljubavi, djela koja su usmjerena prema dobrobiti drugih. Bilo da je to novac ili nešto drugo materijalno, bilo da je to vrijeme koje poklanjaš, trud ili rad… Sve ima svoju vrijednost, a ta vrijednost ima smisao ako je darovana od srca, iz ljubavi. Isus nas poučava kako nije važno što daješ ili koliko daješ, već je važno kako se osjećaš dok daješ, odnosno darivaš. Da li osjećaš ljubav i žrtvu u svome daru, ili daješ tek tako da drugi vide da si dao? Osjećaš li zahvalnost kad ti netko čini dobro? Da li znaš prepoznati u daru tebi namijenjenom tu istu ljubav i žrtvu kojom te je netko darivao? Isus je to znao prepoznati. On je osjetio udovičin vapaj ljubavi, osjećaj žrtve i strahopoštovanja koji je ona nosila u sebi donoseći Bogu na dar ono što je njoj bilo prijeko potrebno za život. Dragi moji, dopustimo Isusu da nas pouči da je svaki dar vrijedan i da ga treba cijeniti, bilo kada dajemo ili onda kada nešto primamo. Kada dajemo moramo težiti tome da svaki naš dar bude plod naše ljubavi i žrtve, a kada primamo da svatko oko nas osjeti našu zahvalnost i poštovanje.