Nedjeljno jutro - Ovo je Sin moj ljubljeni

Svaki početak je težak, pa tako i početak korizme… Vjerujem da smo svi donijeli neke odluke kako ćemo ili što nećemo u korizmi. Pokušavamo iskoristiti duhovnost trenutka kako bi bar nešto u životu promijenili na bolje. Za male promjene treba dugotrajan napor, za velike promjene dobra motivacija, a za životne promjene potrebno je malo čudo. Ali, kako prizvati čudo u svoj život? Isus, svjestan kako se mi ljudi teško mijenjamo, zna da nam je potreban i napor i motivacija i čudo da bi učinili neke promjene u svom životu. Sve nam to daje u događaju svoga Preobraženja. Događaj koji slavimo kroz vlastiti blagdan, ali koji čitamo i u evanđelju na drugu korizmenu nedjelju. Da bismo izdržali žrtvu korizme Isus nam daje kratak pogled u budućnost, podsjeća nas na svoje slavno Uskrsnuće. Čitanjem ovoga događaja iz evanđelja želimo se podsjetiti kako nas na kraju svakog mukotrpnog puta čeka nagrada, Isusovo Uskrsnuće i njegova slava. Samo treba stisnuti zube i izdržati, jer ovaj život je težak. Izvor: Pexels Isus nikada nije obmanjivao čovjeka, niti nam laskao da bi nas utješio. Upozoravao je na krv i suze nimalo uljepšavajući teškoće, probleme i napasti koje očekuju čovjeka u životu. Njegova utjeha je bila vječnost. Čovječe izdrži, jer ovaj život je ništa naspram vječnosti. Za vječnost se isplati mučiti, za vječnost se isplati trpjeti. Zato ovaj kratki pogled u vječnost koji nam otkriva Isusa u svoj njegovoj slavi jest i motivacija i čudo za svakoga od nas. Izvor: Unsplash Što smo sve spremni žrtvovati za vječnost? Cigarete i alkohol? Obilan stol svega i svačega? Sebičnost i požudu? Razne loše navike? Jutarnje ogovaranje uz kavu? Može li vječnost uopće imati cijenu? Kada sve ove grijehe ovako posložimo i nabrojimo čini nam se lako nadvladati ih i izbaciti iz svoga života. Ali kada dođe trenutak u danu kako to zaista treba učiniti, kao da zaboravimo na vječnost, kao da nam ponestane snage za borbu protiv tih slabosti. A najgore su one male, one koje gotovo da se i ne primjećuju, one koje možemo lako opravdati, predočiti kako nisu važne, kako nismo učinili veliko zlo. Upravo te male slabosti i naše podlijeganje istima uzrokuju da naša duša polagano, ali ustrajno trune. Propustiš jednu nedjeljnu misu, ma nije to ništa. Propustiš drugu, ma ići ću iduće nedjelje. Iduće nedjelje prehlađen, neću takav u crkvu. Četvrta nedjelja dođe, a ti baš imaš rodbinu na ručku. Dva puta se okreneš, prođe godina, a ti si propustio pomoliti se pred oltarom. Osjećaš li se tada kao gubitnik? Ili si i tada spreman slegnuti ramenima i reći - ima dana...? Izvor: Unsplash Naš život je poput pijeska u pješčanom satu. Znamo da imamo vremena, ali ne znamo zapravo koliko. Ipak, uporno sebi govorimo kako vremena ima i kako nikada nije kasno, iako ne možemo baciti pogled na količinu pijeska koji curi i ne možemo procijeniti količinu koja nam je ostala. Izvor: Unsplash Kako se ne bi s tim zamarali s vremenom sebe uvjerimo kako puno toga što propuštamo nije bitno, neće se ništa dogoditi. No, kad se počne događati nismo toga uopće svjesni. Nije bitna misa, to je gubljenje vremena. Nije bitan prijatelj, ima drugih. Nije bitna škola, već ću naći neki posao. Nije bitna ljubav kad mogu uživati i bez nje. Nije bitna obitelj, bolje mi je samome. I tako dođe kraj. I čovjek dođe pred svetoga Petra i želi u raj, ali ga Petar ne pušta. Želim se požaliti Bogu, pozovi mi Boga - kaže čovjek. Petar ode do Boga i kaže mu kako se čovjek koji za ništa nije mario u životu žali što ne može u raj. Bog odgovara - reci mu da nije bitan. Izvor: Unsplash Kako je strahotno čuti tako teške i optužujuće riječi iz Božjih usta. Kako Bog može reći čovjeku da nije bitan? Pa Bog je ljubav. Njemu je svaki čovjek važan. Da, Bogu je svaki čovjek bitan i zato je Isus podnio muku križa. Kakvu li mi muku trebamo podnijeti za to što nam toliko toga važnoga uopće nije bilo bitno? Nijedna žrtva nije uzaludna, a korizmena žrtva, ona je blagoslovljena.