Nitko od nas tko se krstio kao beba ne sjeća se vlastitog krštenja…
Odluka o tome hoćemo li živjeti u vjeri pripada našim roditeljima koji svjedoče vjeru u naše ime i obećaju, kao što su to učinili i na vjenčanju, da će nas odgajati u vjeri u kojoj nas krste. Odluku o tome hoćemo li slijediti Isusa prvi put samostalno donosimo kod Prve pričesti, a kod sakramenta Potvrde očekuje se da tu odluku donesemo u zrelom i odraslom stanju. Sve su to stepenice rasta u vjeri pri kojima nam se pokušava približiti Boga, ali uvijek ostaje na nama koliko ćemo se sami potruditi i raditi na duhovnoj stvarnosti našega života. Da je to iznimno važno svjedoči nam vrijeme u kojemu živimo, koje je puno svega samo ne duhovnosti i to nas sve više kao društvo košta. Košta nas naše ljudskosti, našega zdravlja, kako fizičkoga tako i psihičkoga, te nas košta naše budućnosti.
Pexels
Osim što je krštenje sakrament, ono je i odluka. To je odluka da se mi temeljno opredjeljujemo za Boga, a to znači da se obvezujemo živjeti po Božjim zakonima. Za katolika to konkretno znači živjeti život sakramenata. Za mnoge to nije problem kad su u pitanju oni sakramenti kojima se pristupa jednom u životu. Problem nastaje kod onih sakramenata kojima treba pristupati redovito, a to su euharistija i ispovijed. Tamo gdje redovito susrećemo Isusa, njegovu ljubav i milosrđe, tamo su ljudi obično najljeniji. Pohađanje euharistije i ispovijedi podrazumijeva konstantni trud, napor karaktera koji se upravo kroz te sakramente izgrađuje. Koliko god to nekad bilo teško, to je upravo ono što nas čini katolicima.
Nekada sam prema nekim ljudima koji dođu po potvrdu za kumovanje ili po krsni list, a koje dugo ili nikada nisam vidio na misi, izrazito direktan pa im kažem kako „nisu katolici“. Zbunjeno me gledaju i postanu nervozni, jer se boje da im neću izdati tu potvrdu. Objašnjavam im tada razliku između toga što znači biti kršćanin, a što znači biti katolik. Kršćanin je za mene svaki čovjek koji vjeruje u Isusa Krista, a katolik je onaj koji živi tu vjeru, koji slavi sakramente u svom životu, posebno euharistiju. Tada ih podsjetim na sve ono što su obećali prilikom krštenja njihovi roditelji, a što su oni kasnije potvrdili. Nekima bude neugodno, neki jedva čekaju da prodika prođe, pa da dobiju što trebaju i pobjegnu glavom bez obzira, a ima i onih koji čuju što im župnik želi reći i zaista uvedu promjene u vjernički život.
Pexels
Interesantno je kako oni koji se krste u odrasloj dobi puno ozbiljnije shvaćaju što je to vjera i na što su se obvezali. Znači li to da griješimo kada krstimo djecu odmah nakon rođenja? Ili da su roditelji promašili u svom odgoju, te se nisu dovoljno trudili da djeci prenesu vjeru u Isusa? Mnogo tu ima različitih razmišljanja i mogao bih još cijelu jednu stranicu napisati o tome što se ne događa u obiteljima, a trebalo bi se događati kada je u pitanju vjerski odgoj, ali zadržat ću se na onom najvažnijem, a to je održavanje obećanja. Ako si nešto obećao, onda se toga i drži. Nemoj se opravdavati, već se pokušaj promijeniti.
Većina ljudi su minimalisti, čine ono što je najnužnije, a ostalo ostavljaju da se odvija samo od sebe. Možda je to ružno za reći, ali je tako. Posljedica je to i lošeg stanja društva. U društvu u kojemu imate mogućnost napredovati, javljaju se i pozitivne ambicije. Dio toga može se prenijeti i na naš duhovni život. Tamo gdje ima mladosti, tamo ima života i ambicije, tamo se rađa i duh. Dokaz toga je da se u Hrvatskoj sav duhovni život preselio sa sela u gradove. Na selima su većinom stari ljudi za koje se polako nema više tko ni brinuti.
Pexels
Pitanje je možemo li što učiniti da se to promijeni? Možemo li postati ambiciozniji u tom duhovnom smislu i ojačati naše društvo novim duhom, snažnijom vjerom? Možemo li postati pravi katolici? Da ljubavi i suosjećanja ne nedostaje svjedoči nam prošlogodišnji primjer cijele Hrvatske koja se digla na noge kako bi pomogli stradalima od potresa. Spremnost za pomaganje je dio katoličanstva koji očito nije oslabio u našim ljudima. Nadam se da će trenutna zahtjevna vremena potresti i naše duše, pa da shvatimo da nam prije svega treba Isus u euharistiji koji je jamac da ljubavlju i milosrđem uvijek možemo nadvladati svaku životnu nedaću.