Djeca me u školi znaju pitati, kada obrađujemo temu Stvaranja, kako to Bog stvara riječju. Vrlo je teško shvatiti tu činjenicu da iz ničega može nastati nešto samo zato što Bog tako hoće…
Njima je jasan proces gradnje s kojim se susreću od kada su počeli slagati lego kockice, pa do škole u kojoj im se stalno daje da nešto crtaju, lijepe i slažu. No, da nešto može nastati samo tako, to im je prilično imaginarno i daleko. Tada im kažem da to nije ništa neshvatljivo, jer i mi ljudi stvaramo iz riječi, točnije iz ideje. Da bi nešto napravili prvo to moramo zamisliti. Tek kada zamislimo onda to možemo pretvoriti u djelo pomoću naših ruku. Mi stvaramo rukama, ali ništa ne bi mogli napraviti rukom da to prije nije nekome stvoreno u mislima, a to stvaranje ideja u našim glavama je svojevrsno stvaranje nečega iz ničega. Odakle dolazi misao? Odakle dolazi ideja? Iz nadahnuća. Što nas nadahnjuje? Sve oko nas može biti nadahnuće. Tko je to sve stvorio? Bog. Sve je povezano. Kada im objasnim sve te poveznice onda vidim na njima da sam im uspio približiti Boga. Na njihovim licima prepoznajem jednu novu jasnoću koju do tada nisu imali. Naučili su nešto novo i bili su s time zadovoljni. Do neke slijedeće prilike, pomislim, kada će njihov duh ponovo tražiti objašnjenja…
Pixabay
Kada čitam početak Ivanovog evanđelja u kojemu on navodi da je „Riječ tijelom postala i nastanila se među nama…“ pomislim kako je Bog upravo nama ljudima kao nekakvoj djeci približio sebe. Kako ja djeci pojednostavljujem i objašnjavam Stvaranje, tako je upravo Bog utjelovljenjem svoga Sina pojednostavio sebe. Riječju. I sve smo shvatili kada smo vidjeli dijete u jaslicama i sva ta čudesna događanja oko njega. Jer pogled na dijete imao je više smisla negoli sva filozofska i teološka objašnjenja koja nam se mogu ponuditi. Pogled na dijete je pogled na Ljubav, a ljubav je univerzalni jezik. Tako je rođenjem Isusa svima približen odgovor na pitanje: tko je Bog i kako ga u svijetu možemo prepoznati. Više ga ne moramo samo tražiti u stvarima koje nas okružuju, u prirodi i prirodnim pojavama i oblicima, već ga sada vidimo i u čovjeku. Već u toj prvoj slici jaslica sa novorođenim prepoznajemo zajedništvo na koje nas Isus upućuje kasnije u svojim govorima, a posebno kao uskrsli. Isusovim utjelovljenjem Bog nam progovara o sebi. Otkriva nam koliko smo mu slični. Govori nam da je obitelj put života. Upućuje nas da je zajedništvo način života. Postavlja nam ljubav kao zakon života.
Koliko uspijevamo od svega toga otkriti u slavljenju božićnih blagdana? Ako smo usredotočeni samo na ono što ćemo staviti na stol, što ćemo kupiti ili gdje ćemo tulumariti, onda se usudim reći da nećemo od svega toga ništa razumjeti, ma kako to Bog za nas pojednostavio. Ako nema duhovne spremnosti da se prepozna događaj utjelovljenja kao jedan od središnjih događaja naše ljudske povijesti, onda sva ta fama oko Božića nema nikakvog smisla. Ako slavimo Božić samo radi toga da razmjenjujemo darove, a djeci ne objasnimo zbog koga to činimo, onda smo promašili samu poantu Božića.
Pixabay
Nekada su se ljudi okupljali oko stola i čitali evanđelje, dok su djeca slušala o Isusu. Time im je omogućeno da u svojim glavama sami razviju svoju zamisao o Bogu. Tko to još danas radi? Tko djeci ponavlja ono što se čita na misi? Tko u svojoj obitelji pokazuje zanimanje za duhovnu dimenziju Božića? Govore mi ljudi kako djeca neće, ne žele, ne razumiju. Djeca samo kopiraju ono što vide kod odraslih. Zašto su bake uvijek bile učiteljice vjere u obitelji? Zato što su imale vremena djeci čitati i s njima moliti. Kada dijete vidi da se odrasli nečim ozbiljno bave, onda to i njega počne zanimati. Nekako mi se čini da se danas za sve što se djetetu događa prebacuje odgovornost na – dijete. Kao da smo zaboravili da su najveći i najvažniji projekti našega života upravo djeca i da je na kraju dijete jedino mjerilo ljubavi, ali ne ljubavi koja sve dopušta, već ljubavi koja odgaja, upućuje i moli.