Svetkovina Krista Kralja potiče nas da razmišljamo o zadnjim danima, odnosno o posljednjim vremenima.
Sjećam se dok sam studirao izašao je roman Posljednja vremena od sada već svjetski poznatoga pisca Michaela O'Briena, koji je vrlo vješto opisivao tu temu. Kasnije sam pročitao još nekoliko knjiga na istu temu koje vrlo proročanski djeluju i mnoge stvari o kojima se govori u tim romanima sada već poprimaju svoj oblik u stvarnosti. Ipak, sve su to ideje i razmišljanja određenih ljudi, koji nadahnuti svojom vjerom i događajima oko sebe, pokušavaju dati neke predodžbe o svijetu koji je pred nama, odnosno o tome kako naše ponašanje danas utječe na ono što će se dogoditi u budućnosti.
Izvor: Pixabay
Ovdje se moram osvrnuti na Proročke knjige Staroga zavjeta koje se bave upravo tom tematikom. Znamo da su proroci bili ljudi koje je Bog pozivao da u njegovo ime hrabre ili opominju narod, zavisno što je trebalo. U pravilu, proroci su uvijek reagirali na one pojave u društvu koje su imale loš utjecaj na cijeli narod i koje su nužno dovodile do propasti tog istog naroda. Nekada bi narod poslušao, ali češće se događalo da nije, jer znamo da je na kraju Bog odustao od Saveza sa Izraelcima.
Promatrajući sve te događaje u svjetlu Isusa Krista, otkrivamo kako se Savez s Bogom sveo na svakoga čovjeka. Više se ne govori o odabranom narodu, nego o svakom čovjeku koji je spreman slijediti Božje zapovijedi. Time se željelo još više naglasiti kako Božji zakon obvezuje svakoga, a ne samo pripadnike određenog naroda, ali i to kako se Isusova istina mora propovijedati, a ne ljubomorno čuvati unutar hrama. Ipak, ne smijemo zanemariti snagu naroda i misliti kako je Bog pogriješio sa Izraelcima. Vjeru je uvijek lakše živjeti u zajednici nego sam. Isus nas stalno upućuje na zajednicu, čak i onda kada govori o našim samotnim trenutcima. Biti dio zajednice društveno je postignuće i ono osigurava kvalitetan i prosperitetan život. Kada se cijelo društvo, ili možemo reći cijeli jedan narod, pridržava moralnih normi Božjega zakona, tada je i svakom pripadniku tog društva ili naroda lakše slijediti te iste norme.
Izvor: Unsplash
Pripadati društvu i ponašati se u skladu sa Božjim zakonima podrazumijeva i određenu odgovornost. Upravo o tome Isus govori kada objašnjava situaciju 'posljednjih vremena'. On hvali one koji su se prema drugima ponašali obzirno i s poštovanjem i iskazivali im potrebno milosrđe, a prekorava one koji to nisu učinili. Naglašava kako je briga prema svakom pojedincu i pripadniku društva ili naroda nešto što se nikako ne smije zanemariti jer nam o tome ovisi naše vlastito spasenje. Isus ovdje izgovara čistu logiku jer društvo koje se ne brine o svakom svom pojedincu osuđeno je na propast. Dokaza za to imamo u sadašnjosti i prošlosti koliko god hoćemo. Zato govor o vjeri ne možemo nikada izuzeti od govora o društvu, jer je vjeri cilj da društvo napreduje i prosperira, a ne da propadne. Isusov cilj je spasenje svih duša, a ne samo nekolicine.
Interesantno je kako u odlomku evanđelja ove nedjelje (svakako pročitajte prije nego prionete uz ove moje misli) doživljavam kako Isus naglašava radoznalost pravednika naspram čuđenju nepravednika. Dok Isus hvali pravednike oni reagiraju radoznalo i pitaju se koji su to bili trenuci kada su Ga susreli, nepravednici se na riječi prijekora čude i pitaju se isto kao i pravednici gdje su Ga to susreli? Susreti su za sve isti, ali njihova reakcija na te susrete je različita. Tako je i sa nama danas. Susreti s Isusom se i dalje događaju u svakom trenutku u kojem moramo primijeniti Božji zakon u interakciji s drugim ljudima, a s obzirom kako taj zakon primjenjujemo tako doživljavamo Isusovu zahvalu ili njegovo prekoravanje. Naše reakcije su iste kao i ove iz Isusovog primjera: na hvalu reagiramo radoznalo i sretno, a na prijekor reagiramo sa čuđenjem i otporom. To čuđenje i otpor nas neće opravdati i spasiti. U posljednjem trenutku svoga života ne možeš se vaditi na to da nisi znao ili nisi mislio, ta imao si cijeli život da naučiš i smisliš.
Izvor: Unsplash
Isus očekuje od našeg života konkretnost i nadasve jednu životnu disciplinu. On nam sve daje, ali ako se mi ne naučimo tome koristiti dovodimo u pitanje spasenje svoje duše, ali i opstojnost cijeloga društva. To kako se pojedinac ponaša ne tiče se samo njega, negoli svih nas. Zato je uključenost vjernika u društvo presudna za opstojnost toga društva, kao i čitavog naroda. Samo poniznošću i služenjem u svemu što činimo možemo osigurati da nam svima bude bolje.