Dobro znamo da je došašće vrijeme priprave za Isusov dolazak. Vjerujem da mnogi od nas ovih dana razmišljaju što nam je činiti u došašću…
Unsplash
Kako se najbolje pripremiti za Božić? Kako uskladiti sve one obveze, posao i obitelj, sa onim duhovnim, sa onim što je u nama i što treba urediti da bi sve ostalo sjelo na svoje mjesto? Često se dogodi da puno toga želimo učiniti i ostvariti, a imamo osjećaj da je tako malo vremena za sve. Svima bi htjeli udovoljiti, sve učiniti kako treba i sve u nadi da ćemo se u svemu tome ostvariti, ali što učiniti kada se to ne dogodi? Što ako naiđemo na nerazumijevanje ili još gore, iskorištavanje? Što učiniti da se očuvamo od razočarenja?
Unsplash
Ivan Krstitelj je svakoga upućivao u način što činiti da bi se čovjek obratio. Svatko u svom životu, u svojoj specifičnoj poziciji, treba djelovati najbolje što može. Treba krenuti od svoje okoline i promijeniti svoj odnos prema drugima. Ključan je Ivanov naglasak na konkretnim stvarima. Nije govorio općenito, već konkretno, inzistirajući na djelima, a ne na riječima. Kreni od jedne, najobičnije stvari i s vremenom ćeš mnogo toga promijeniti i ostvariti. Ivan na kraju dodaje da ipak nema prave promjene bez snage Duha. Mi se možemo truditi, ali dok nas ne zahvati sila odozgo, nema spasenja. Dakle, mi bez Isusa možemo živjeti, ali bez njega se ne možemo spasiti. Došašće nam na vrlo topao i intiman način upravo to pokazuje. Mi se pripremamo, ali samo Isus sa svojom prisutnošću može dati smisao svemu što činimo. To je način i kako pobijediti sve ono što se ne ostvari ili u čemu se razočaramo. Na nama je učiniti sve što je u našoj moći, ostalo je na Bogu. Ne možemo biti odgovorni ako onaj drugi ne prihvaća, ako na naš jezik ljubavi odgovara mržnjom, ako na naše poticaje ostaje nijem i nepomičan. Mi možemo promijeniti samo sebe i odgovorni smo samo za sebe. No, ne možemo na svojim leđima nositi odgovornost cijeloga svijeta. Za to imamo Isusa. Sve što možemo je promijeniti sebe, a to i je na kraju ono najteže.
Unsplash
Osluškujući ljude oko sebe, uvijek primjećujem kako se vode rasprave oko toga kako je netko drugi tamo nešto napravio i kako je to dobro ili nije dobro, pa sve i svakoga tako proberemo, cijelo selo i državu. Rijetko čujem da netko započne razgovor s time što je on sam učinio, gdje je pogriješio i što pokušava učiniti da se promijeni i da to popravi. Uvijek imamo rješenja za druge, ali za sebe nikada. Kada bi toliko vremena potrošili na trud oko toga kako promijeniti sebe, koliko potrošimo na ogovaranje drugih, život bi nam bio puno smisleniji. Kada su pitali jednog starog vojnika, koji je zaradio vojnu mirovinu i vidio sve i svašta u životu, vjeruje li da se čovjek može promijeniti, odgovorio je : „Ne vjerujem, ali vidio sam“. To znači da ljudi jako rijetko odlučuju da se treba mijenjati, a i kada odluče, rijetko u tome uspijevaju. Zato promjena nije nešto što se događa odjednom. Promjena je proces koji zahtijeva kontinuirani rad i trud, napor volje, poniznosti i ljubavi. Pogledajmo živote svetaca. Svi ti životi ispunjeni su iznimnim trpljenjima i dugotrajnim kušnjama. Bog zna koliko smo spori i teški za promjene. Zato nam daje sredstva, vrijeme, sakramente, liturgiju, sve što nam je potrebno da se ta promjena s vremenom dogodi. Zato je puno bolje reći da rastemo u vjeri negoli da živimo u vjeri, jer vjera je nešto što otkrivamo u sebi upravo po sposobnosti da se mijenjamo. Vjera nam je svima dana kao dar, ali pitanje je jesmo li je svi u sebi otkrili ili smo taj dar bacili duboko u ormar i nabacali na njega još mnoštvo drugih korisnih stvari za život koje nikada ne koristimo. Na kraju, ne smijemo se zavaravati. Kako mi odbacujemo cijeli život od sebe sva ta sredstva koja nam se nude za spasenje, tako ćemo i sami biti odbačeni na kraju vremena, po Isusovim riječima. Njegov sud će biti konačan i nakon njega povratka nema. Bolje nam se sada uplašiti i pokrenuti se, nego provesti cijelu vječnost u strahu.