Kako urediti naše međuljudske odnose? Tema je to o kojoj smo prisiljeni razmišljati gotovo svaki dan, jer svaki dan živimo s ljudima i nije svejedno kako se prema njima ponašamo te što im govorimo, a pogotovo nam nije svejedno kako se oni prema nama ponašaju i što nam govore
Svjesni kako ne možemo živjeti sami i da ovisimo o drugima, s pravom nas često puta muče odnosi prema drugima: kako se postaviti, što reći i kako se ponašati? Samo oni koji su sebični i misle da se svijet njima mora klanjati, ne razmišljaju o tome. Svi drugi mnogo vremena i razmišljanja ulažu u to kako urediti svoje odnose s drugima.
Foto: Pixabay
Možemo čuti i u današnjem evanđelju istu problematiku. Isus dobiva pitanje od jednog zakonoznanca: Tko je moj bližnji? Tom pitanju prethodi njihov razgovor o najvažnijim zapovijedima. Evanđelist Luka naglašava kako ovaj zakonoznanac postavlja Isusu pitanje: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?«, iz razloga kušnje. Zakonoznanac želi otkriti naučava li Isus ispravno. Isus mu odgovara protupitanjem, što je inače često činio, pogotovo na takve izazove koje mu drugi postavljaju. To je imalo dvostruki učinak: natjerao je ljude da dublje razmišljaju o samoj temi koju su iznijeli, postavivši pitanje, ali i da sami dođu do odgovora. A kad sami dođu do odgovora, otkriju o toj temi i više nego što su mislili. Isusovo protupitanje glasilo je: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Ovakvo Isusovo pitanje namjerno se sastoji od dva dijela zato što Isus želi naglasiti razliku između pročitanog i protumačenog. Jedno je nešto što piše, a drugo je kako to tumačimo, jer se jedna napisana misao često može protumačiti na različite načine. Kako je tumačiti ispravno, to je izazov.
Foto: Unsplash
Ovaj zakonoznanac odgovara citirajući Zakon ljubavi te tako sam sebi odgovara na pitanje. Međutim, ne može se pomiriti sa svojim vlastitim odgovorom te, kako Luka primjećuje, želeći se opravdati, ponovno izaziva Isusa: »A tko je moj bližnji?« Ovaj put Isus prihvaća pitanje na drugačiji način. Odgovara prispodobom na kraju koje postavlja pitanje kao zaključak, a na koje zakonoznanac mora odgovoriti na jedini mogući način, onaj ispravni. Bez obzira na postavljene parametre u prispodobi, samo jedan ishod može biti ispravan i taj ishod zakonoznanac mora prihvatiti, tu nema opravdanja. Takvim načinom ophođenja i postavljenom prispodobom Isus poučava zakonoznanca da se pročitana riječ Zakona mora uvijek tumačiti ispravno, a ne na način kako ti to u tom trenutku odgovara. Zakon koji je napisan, a koji se može tumačiti na više načina tako da su svi načini ispravni, nije jasan zakon i nije ispravan zakon. Božji Zakon se može i smije jedino tumačiti na ispravan način, jer to i jest jedini način na koji ga možemo tumačiti.
Foto: Pixabay
Zakonoznanac je kroz razumijevanje ove prispodobe morao prihvatiti činjenicu da ti nije bližnji samo onaj koji je pripadnik tvoje interesne skupine, tvoga naroda ili tvoje vjere, već da ti je bližnji svaki čovjek koji je u potrebi, bez obzira na njegovu rasnu, nacionalnu ili vjersku pripadnost. Židovi su upravo s tim imali najveći problem. Oni nisu prihvaćali čovjeka grešnika. Zašto su u prispodobi i svećenik i levit zaobišli tog izbodenoga čovjeka? Zato što je među židovima vladalo razmišljanje kako je svatko sam odgovoran za svoje teško stanje. Ako ti se dogodila tragedija, onda si je očito i zaslužio. Isus ne osporava takvo poimanje situacije, već je nadograđuje. Isus želi izreći da nije naše da propitujemo zašto se nekome nešto teško dogodilo, već da mu u njegovoj nevolji pomognemo. Ako je već sam zaslužio da mu se događaju teške stvari, nemojmo mi biti gorki suci koji će mu još više začiniti, već mu pokažimo izlaz iz te tame, iskažimo mu milosrđe, pa da na našem primjeru vidi kako se ne isplati ići putem zla, već da mora promijeniti svoj život. To je uvijek ispravan način djelovanja, bez obzira na to o kome se radilo. Na taj isti način moramo djelovati u svojoj svakodnevnici, među svim ljudima koje susrećemo. Jedino tako možemo tvoriti skladnu i ispravnu zajednicu, mjesto gdje je ugodno živjeti.