Često u svojem okruženju nailazim na ambiciozne ljude. Oni imaju volje, imaju ideju i želju da tu ideju ostvare. Cilj im je steći puno novaca, obogatiti se, postati netko i nešto…
S obzirom da smo mala zemlja i živimo gdje živimo, teško je ostvarivati ideje i polučiti uspjeh na otvorenom tržištu. Konkurencija je velika, tržište malo i potrebna je stvarno dobra ideja i puno napornog rada da se progura nešto novo. Ako se u životu želi postići nešto kroz obrazovanje opet nije lako, zato što obrazovanje samo po sebi zahtijeva jako puno ulaganja u sebe, truda i vremena da se određena struka specijalizira, jer tek u specijalizacijama leži novac. Na kraju, kada sve isprobamo, čovjek na ovim prostorima zaključuje da je najlakši i najbrži način kako si osigurati egzistenciju i postati netko i nešto, to da se baviš politikom. Za politiku ti ne treba posebna škola niti posebna specijalizacija, moraš samo biti podoban. Moraš provoditi ideje koje je netko nametnuo. Moraš biti karizmatičan, pristupačan i pun samopouzdanja. Budući da definicija politike glasi „bavljenje općim dobrom“ svojim trudom i radom doprinosiš boljitku svih ljudi.
Pixabay
Tako je to u teoriji. U praksi i nije baš tako. S obzirom da je čovjek slab kada je u pitanju novac, moć i slava, a sve se te stvari mogu steći kroz politiku, ona biva i poligonom raznih loših utjecaja koje čovjeka mogu pokvariti. Tu su razne kompanije koje ulažu ogromne novce u političare kako bi oni gurali njihove interese, tu su razne druge zemlje koje su puno veće od nas i koje preko nas ostvaruju svoje interese, a tu su i interesi domaćih ljudi koji imaju svoje želje i prohtjeve. Tako iz politike koja bi se trebala baviti općim dobrom svih ljudi, dolazimo do politike koja se bavi svime i svačime, samo da se zaradi. Bilo bi to čudno da nije tako već stoljećima. Ovaj svijet uvijek pronalazi načina kako da samoga sebe pokreće. Kako se mi ljudi u tome snalazimo, pitanje je koje si svaki od nas mora osobno postaviti.
Unsplash
Pitanje je to koje su si postavili i Isusovi učenici. Kada su osjetili i shvatili da je Isus netko i nešto, svaki od njih se pitao kakve on direktne koristi ima od toga, gdje je njegovo mjesto u cijeloj toj Isusovoj priči. Ako će Isus postati kralj, koje mjesto će svaki od njih zauzeti u tom novom kraljevstvu? Ipak su mu vjerno služili, za očekivati je da će ih nagraditi. Naravno da je bilo ljudski s njihove strane da tako razmišljaju. Takav način razmišljanja je proizlazio iz iskustva o životu koji ih okružuje i oni nisu mogli imati drugačiji način razmišljanja, jer ih nitko o drugačijem nije ni poučio. Zato im Isus tumači da je njegovo kraljevstvo i njegova vladavina nešto potpuno drugačije. Objašnjava im da se njegova vlast ne temelji na zemaljskoj moći i iskorištavanju slabosti ljudske egzistencije, već na duhovnoj snazi koja proistječe iz Božjih zakonitosti. Pitanje „Tko je najveći?“ ključno je pitanje ovoga svijeta koje proizlazi iz materijalnog stjecanja, navezanosti na zemaljsko i na sve ono što zemaljsko nudi. Duhovna veličina se stječe iz svega onoga što je oprečno zemaljskome. Duhovno rastemo kada imamo snage zemaljskome reći NE. Tu suprotnost sam Isus postavlja kada učenicima govori da najveći znači biti najmanji i svima sluga. Apostoli su to shvatili tek kad je Isus uskrsnuo i kad su primili Duha Svetoga.
Unsplash
Koliko je to teško čovjeku prihvatiti govori nam i naša povijest, koja još od Isusova vremena i dalje grca u istim problemima. Bez obzira na svijetle primjere svetaca koji su u svom životu uspjeli doseći Isusov ideal veličine i na sve ljude koji su se povodili za njihovim primjerom, svijetom i dalje vlada želja za zemaljskom veličinom. Čini se da je čovjeku nemoguće nadići taštinu koja se hrani svim tim zemaljskim blagom, opipljivim i neopipljivim. Ipak, ljestvica vrijednosti koju je Isus postavio i dalje postavlja izazov za nove generacije koje dolaze i krije u sebi nadu spasenja koje proizlazi iz čovjekovog razumijevanja da u životu treba prvo služiti, a onda biti služen. „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj“. Da je tome tako Isus nam za primjer daje dijete i nalaže nam da primamo djecu, jer su ona put našega spasenja.
Pixabay
Dijete ne može opstati i sazrjeti u odraslu osobu ako ga se ne služi. Odgoj jest zapravo vrsta služenja. Svatko od nas prvo na djeci uči kako služiti. Djeca su nam primjer kako služenje nije stav servilnosti i poniženja, već stav ulaganja u bolje sutra. Svaki onaj koji dobro posluži, to jest, odgoji svoje dijete, osigurao je sebi miran život u starosti, jer će to dijete znati na isti način uzvratiti svome roditelju. Pri tome moramo paziti i razumjeti da služenje isto tako nije udovoljavanje hirovima, već usmjeravanje i cjelokupni trud oko razvoja osobnosti djeteta. Samo na ovom primjeru vidimo kako ovaj svijet u suštini pokreće logika služenja, a ne vladanja. Zato Bog uzvisuje svakoga tko se u zemaljskom ponizuje, jer zemaljsko nema snage prodrijeti u nebesko. Zato i zlo, koje je osuđeno na zemaljsko, proždire sebe u svojoj vlastitoj frustraciji, jer ne može vladati nad beskonačnim, već samo nad konačnim. Zato pitanje koje si trebamo postaviti pred Isusom nije „Kako biti najveći?“, već „Kako mogu najbolje služiti?“.