Svaki turistički vodič je poseban na svoj način. To je jednostavno takav posao…
Neki se više fokusiraju na znanje, neki na šarm i duhovitost, neki na nešto treće. Od svakog možete čuti nešto posebno, od anegdota, do skrivenih tajni i lokalnih legendi koje se često ne mogu pronaći na internetu, te radi takvih stvari (između ostaloga) ljudi i žele da ih netko vodi.
No, ono što je stvarno posebna sreća jest naići na lokalnog turističkog vodiča koji je i odrastao na mjestu gdje vodi lokalne ture. U nekim manjim mjestima to zna biti čest slučaj, no ako u Zagrebu uspijete uloviti vodiča koji je djetinjstvo proveo skačući po ulicama gornjega grada, osvojili ste jackpot!
Tako sam imao sreću naći se u istom društvu s jednim takvim - lokalcem, a pritom i službenim turističkim vodičem. "Ja vam se više oslanjam na šarm i priču", odmah je priznao. "Nije da ne znam stvari, ali uspoređivati svoje znanje sa znanjem nekoga tko je u ovom poslu već dvadeset, trideset godina, bilo bi bahato!"
"Ajde, ima i skromnosti", pomislih.
"Ja vam otprilike dvije godine vodim lokalne ture po Zagrebu", nastavio je "ali neka, ajmo reći prednost je u tome što sam odrastao ovdje."
"Baš na Gornjem gradu?"
"Da, da. Ulicu do Markova trga. Tad još nije bilo puno prometa gore, pa smo često znali igrati nogomet na prostoru ispred Markove crkve. Zid crkve koristili smo kao gol", nasmijao se.
Izvor: Pixabay
"Jao pa zar to nije smetalo ljudima u crkvi?!" Zamislite! Svećenik drži misu, a svakih par sekundi bum izvana, nasmijao sam se.
"Naravno da je!", nastavio je veselo, "eto to je recimo jedna od anegdota koju pričam svojim gostima. Svećenik je često znao izaći i tjerati nas. Tada nam nije bio drag. Danas razumijem jadnog čovjeka." Sa smiješkom je nastavio: "Uvijek bismo uspjeli pobjeći, osim jednom kada je ulovio jednog od nas. Umjesto da bude grub s njim, ponudio mu je sladoled. Vrlo lukavo! U roku od pet minuta, svećenik je saznao sva naša imena i adrese iz usta u kojima se topio sladoled! I danas znamo zafrkavati prijatelja radi toga."
Za stolom je vladalo veselo raspoloženje.
"Ali, nije to jedina anegdota s crkvenim ljudima u našem kvartu. Mi klinci smo imali jedan običaj. Zaletiti se u kamenita vrata, sklopit ruke, krenut se moliti i čekati... Čekati da izađe časna sestra s bombonima u rukama. I radili bismo to jednom dnevno dok tu foru nije skužila ekipa s donjeg grada. I onda često nije bilo bombona za nas. Taj nesporazum odlučili smo riješiti na stari način rješavanja nesporazuma između Gradeca i Kaptola. Bitkom na Krvavom mostu!!! Našli smo se. Dvije neprijateljske strane koje si već par tjedana međusobno uskraćuju bombone! Bitka je krenula i… neslavno završila nakon par sekundi, jer je nekoliko policajaca slučajno tamo prolazilo. Prvo me policajac za uši doveo doma. A onda je još krenuo odgoj majke. Uglavnom, bitka je neslavno završila, a „Gradec i Kaptol“ vratili su se starom načinu žicanja bombona - "tko prije stigne".
Izvor: Unsplash
Nakon što se smijeh za stolom utišao, postavio sam pitanje: "I vi to sve ispričate svojim gostima?"
"Da." odgovorio je. "Plus, uvodnu anegdotu o katedrali"
"A, to je?" zanimalo me.
"Činjenica da kad sam bio mali i prolazio pored nje bila je u radovima. Majka je srela svećenika kojeg je poznavala te nakon što su oni ispričali svoje „odrasle“ teme, usudio sam se priupitati "Oprostite gospon svećenik, kada će katedrala biti gotova?" "Kada ćeš ti imati dvadeset godina!" odgovorio je. Ja sam laganini u svojim tridesetima..."
Izvor: Pixabay
Stolom se opet prolomio smijeh. Nastavili smo sjediti i šutjeti, a on je uživao zabavljajući nas anegdotama i pričama dok je sunce polako plovilo prema zapadu obasjavajući našu zagrebačku katedralu, još duboko u radovima.