"Previše novaca za tako površnu uslugu!" "Sunce i more naplaćuju kao zlato i naftu!" "Ako onuda prolaziš, niti slučajno sjest na kavu, ostavit ćeš cijelu mjesečnu plaću!"
Ovo su nažalost samo neki od učestalih komentara za, po mnogima, najljepši grad na hrvatskoj obali - Dubrovnik. I ono što je još žalosnije - istiniti.
Radi svoje svjetske popularnosti, Dubrovnik je u proteklih par desetljeća postao mjesto gdje se sve manje fokusira na kvalitetu usluge, a sve više na brzu zaradu. Zbog toga imam potrebu podijeliti s vama svoje iskustvo od ovoga ljeta, iskustvo koje mi je pokazalo kako se ipak neki ugostitelji pokušavaju okrenuti kvaliteti, a izgleda da su ljudi to i prepoznali.
Svi znamo kakva je sezona bila. Borba s virusom, dugotrajna je i mučna te je u konačnici porazila i našu sezonu, bez obzira na uzlet turizma u kolovozu. Zato me je poprilično iznenadilo kada sam, ulazeći u Dubrovačku gradsku luku, vidio dubrovački galijun, drveni brod od tridesetak metara, kako uplovljava noseći nemali broj turista na svojoj palubi pod budnim okom kostimirane posade. Nije bilo čovjeka koji se u tom trenutku nije okrenuo u smjeru broda, a vjerujem da je barem pola kamera na mobitelima, koji su se tada našli u rukama svojih vlasnika u gradskoj luci, bilo upereno prema njemu.
Brod je pristao, konopi su se stegli, most za izlazak je bio postavljen, a ja sam gledao nasmiješena lica koja silaze s broda, pritom ostavljajući pozamašnu napojnicu kostimiranoj posadi. Znatiželja me tjerala naprijed. Prišao sam brodu te mi je ususret prišla simpatična bookerica sa smiješkom me upitavši: "Would you like to join us?"
Nakon početnih "nesporazuma", objasnivši joj da ćemo se lakše sporazumjeti na hrvatskom, podijelila je sa mnom detalje. Nagovarala me je da se ukrcam s njima na brod koji je replika galijuna iz 16. st., zvanog Tirena, krenem prema suncu koje zalazi nad morem, gledam predstavu na brodu s profesionalnim glumcem, slušam lokalnog turističkog vodiča, dobijem piće dobrodošlice, čujem legendu o Lokrumu (otoku u blizini Dubrovnika), naganjam slijepog putnika kojeg pronađu u jednom trenutku, slušam živu glazbu, dobijem suvenir…
Slušao sam sve ove prijedloge i polako tonuo razmišljajući da je to vrlo vjerojatno daleko iznad mojih financijskih mogućnosti. Najobičnija panorama na plastičnom brodu, bez vodiča, bez glumca, bez žive glazbe i slično košta cca 10ak eura. Ovakva ponuda se vjerojatno penje do prevelikih iznosa za jednog hrvatskog turista.
I onda paf! 20 eura. "Za sve?" priupitao sam. "Za sve." odgovorila je, te nadodala "za djecu besplatno". U meni se probudio skepticizam. Sve rečenice sa početka članka koje sam podijelio s vama vrtile su mi se po glavi. No objektivno, znajući da ću si Dubrovnik moći priuštiti ponovo samo ako neki novi virus u sljedećih par godina napadne svijet, odlučio sam riskirati...
Pola sata kasnije, plovio sam u susret suncu koje se polako spuštalo prema zidinama najljepšeg grada na hrvatskoj obali, sa šampanjcem u ruci, slušajući veselu melodiju i duboki glas slijepog putnika koji nas je zabavljao živom glazbom, pritom se trudeći da ga kapetan ne baci u more, jer nije platio kartu. Ostatak vam neću pričati, jer vjerujem da sam već previše toga otkrio...
Kažu da je 2020. bila grozna godina. I jest po mnogim stvarima. Ali, zahvaljujući ugostiteljima koji pokušavaju pokazati da u Dubrovniku ima i onih koji se trude kvalitetu ponude podići na viši nivo, ja ću 2020. pamtiti i po nezaboravnoj sunset panorami, u sigurnim rukama kapetana Mihe Pracata, ploveći na galijunu iz 16. stoljeća, te gledajući kako posljednje zrake sunca maze zidine našeg jadranskog dragulja - Dubrovnika.