"To je po mnogo čemu unikatan festival u svijetu, na primjer i po tome što je tu glumac tek treći najbitniji akter".
Izvor: Unsplash
"Tek treći?", priupitao sam, ne shvaćajući kako u nečemu poput predstave može biti bitnijih stvari od živog glumca na sceni.
"Pa tko su ta dva bitnija aktera?", bio je nastavak mog pitanja.
"Zidine i mačke!" proizašlo je iz usta starog glumačkog veterana koji već trideset godina mijenja lica pod tihom stražom Dubrovačkih zidina. Nasmijao sam se. Ali on me i dalje ozbiljno gledao.
"Da", nastavio je, "zidine i mačke, dva su aktera koja, između ostalog, čine ovaj festival unikatnim ambijentalnim festivalom na svijetu!"
Dubrovačke ljetne igre. Unikatan ambijentalni kazališni festival koji je ovog ljeta proslavio svoj 71. rođendan, jedan je od najbitnijih simbola Dubrovnika. Festival koji svako ljeto okuplja od najmlađe do najstarije domaće publike, pokojeg zalutalog stranca te naravno domaće goste. Obilježio je mnoge generacije, kao i nebrojene glumačke i režijske zvijezde, čija imena neću nabrajati jer bi mi to uzelo cijeli članak. Pisat ću tek o anegdotama koje sam čuo, dijeleći čašu crnog vina sa jednim od glumačkih veterana koji je, kao što sam već rekao, imao prilike stajati na kamenu ovog veličanstvenog grada i zadnjih 30-ak godina utjeloviti mnoga velika dramska imena pred publikom Dubrovačkih ljetnih igara.
Sjeli smo "u Lučija". Kafić čiji vlasnik se, kao što pretpostavljate, zove Luči, je pravi dubrovački oriđino. Naime, otvara i zatvara kad mu se sviđa, a ako mu niste simpatični, neće vas poslužiti. Po ispijenim čašama vina, nakon par sati provedenih slušajući anegdote, usudio bih se reći da sam mu se svidio. Ili sam bio poslužen na račun kredita svog sugovornika s kojim se Luči često druži do ranih jutarnjih sati. Ne znam. Niti je važno. Ono što je važno dogodilo se između prve i zadnje čaše vina. A kako su se čaše gomilale, tako je i razgovor postajao smješniji. Kao što pretpostavljate, počeli smo sa zidinama i mačkama.
Izvor: Unsplash
"Kao što sam već rekao, unikatnost ovog festivala su za početak zidine i ambijent koji okružuje otvorene "pozornice" ovoga grada. Koja god da se predstava ovdje radi, režiser ima veliku prednost, jer mu je scena postavljena. On samo mora odlučiti kako, gdje i što. Ali graditi scenu u Dubrovniku od vlastite scenografije je besmisleno. Imate ponuđene kamene kuće i zidine, a vi izgradite nešto od drva. Pa kojeg to smisla ima?!"
"A Mačke?" ponovno sam priupitao.
"E po mačkama možete razlikovati iskusnog glumca od neiskusnog! Mačke su dio ovoga grada. Kuda god se okrenete, gdje god da sjednete pojesti večeru, barem jedno od tih umiljatih stvorenja, za koje nitko ne zna jesu li one pripitomile nas, ili mi njih, prići će vam i umiljavati se dok s njom ne podijelite barem dio svog tanjura. A kako se motaju posvuda, gotovo da nema predstave na kojoj one nisu uzele svoj dio kolača. Ovo je njihov grad, vi ste ovdje gost. I one se tako i ponašaju. Predstava ide, glumci se znoje, publika smije ili plače, a barem jedna u tom trenutku odluči da je povoljan trenutak za ulazak na scenu. I mrtva hladna se prošeće po sceni, otimajući poglede publike.
E sad, razlika između iskusnog i neiskusnog glumca jest, što će se neiskusan glumac praviti da ne vidi mačku i nastavit se znojiti ignorirajući je. A iskusan će zaigrati s njom. Na ovaj, ili onaj način. Sjećam se predstave u kojoj je Goran Grgić, glumeći Skupa imao monolog i jedno od tih umiljatih stvorenja se ušetalo na scenu. Publika se podsmjehivala, a Grgić je prekinuo monolog, zagledao se u mačku i šutio. U jednom trenu, krenuo je trčati prema njoj, držeći svoje trezoro u rukama i urlajući na sav glas: " Ni tebi ne dam svoje trezoro! ". Nesvjesna svoje popularnosti, mačka ga je pogledala i istrčala sa scene, a Grgić ostao iza nje, pobjednički držeći svoje trezoro, te uživajući u smijehu i aplauzu publike. Eto, to su vam dva najbitnija aktera na Dubrovačkim ljetnim igrama."
Izvor: Unsplash
Smijući se, nastavili smo razgovor, dok je Luči pomnim okom birao goste koje će poslužiti, a koje neće. O ostalim glumačkim anegdotama, o kojima sam pomno slušao do kasno u noć možda ću pisati u nekim idućim člancima, a vas dragi čitatelji pozivam da, ako se nađete u prilici, dođete i pogledate predstavu Dubrovačkih ljetnih igara, te doživite ambijentalnost o kojoj sam ja imao čast slušati sve dok nas prve zrake jutarnjeg sunca nisu potjerale doma.