…o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci… (Mt 22,40)
Mnogi ljudi u povijesti čovječanstva pitali su se što je to ljubav i pokušali odgovoriti na to pitanje. Neki su u tome bili uspješni, neki neuspješni. Neki su pronašli ljubav u svome životu, a neki su izgubili život tražeći je. Televizija je preplavljena filmovima i serijama koje nam prikazuju ljubav na sve moguće načine. Najzanimljivije su one nesretne ljubavi koje izazivaju naše suosjećanje, dok se rečenica: „Ne znaš da si volio, dok nisi patio!“ pokazuje tako smislenom i istinitom u tim primjerima. Ipak, svi ti primjeri ljubavi obično su erotskog tipa i završavaju sa intimnim spajanjem onih koji se vole. To je samo jedan oblik ljubavi, onaj biološki. Ljubav je nešto mnogo kompleksnije i obuhvatnije. Neki ljudi u svom životu ostanu samo na tom iskustvu, a neki zagrabe u širinu i dubinu tog univerzalnog osjećaja.
Izvor: Pexels
Za Isusa ljubav nije samo intimno sjedinjenje ili osjećaj pripadnosti između muškarca i žene, već nešto mnogo više. Za Isusa ljubav je zakon po kojemu bi trebao svaki čovjek živjeti, a da mu ne treba ni jedan drugi zakon. Zato Isus kreira dvije definicije ljubavi koje postaju ultimativni zakon za cijelo čovječanstvo i koje ne mogu funkcionirati jedna bez druge: Ljubi Boga svoga i Ljubi bližnjega svoga. Jedna podrazumijeva drugu i jedna bez druge ne može. Ne možeš voljeti Boga, a mrziti čovjeka ili obrnuto.
Zanimljivo je da Isus u dvjema zapovijedima ljubavi objedinjuje sve dotadašnje zapovjedi i zakone. Zapravo je za nas ljude sve pojednostavio. Svatko tko u svome srcu gaji ljubav otvoren je za djelovanje Božje milosti, a ako u čovjeku djeluje Božja milost onda nema mjesta za zlo. Ako je tvoje srce puno ljubavi ne mora ti nitko reći da je recimo, psovka, grijeh, jer ti to već osjećaš i znaš u sebi pa je nećeš ni izreći. I tako za sve ostale grijehe. Isus nam poručuje da u čijem srcu prebiva ljubav tome ne trebaju zakoni jer u takvom srcu zla nema pa se nema što ni zakonom spriječiti niti ograničiti.
Takvo srce puno ljubavi nosili su mnogi sveci. Oni nas uče kako je moguće živjeti život po Isusovim zapovijedima. Mnogi ljudi svakodnevno potvrđuju zapovijedi ljubavi svojim nesebičnim radom, zalaganjem za dobrobit drugih ili volontiranjem za one kojima treba pomoć. Mnoge obitelji svakodnevno potvrđuju ove zapovijedi dok u svojim domovima žive vjeru, trude se i žrtvuju za svoje bližnje. Koliko je ljubavi potrebno imati u srcu da se čovjek odluči pomagati i žrtvovati se za druge, posebno za svoje bližnje? Ako gledamo na stanje društva, onda je odgovor mnogo. Ali nije samo ljubav u pitanju. Odnosno, kada ponestane ljubavi, znači da nema ni vjere. Vjera nas upućuje, a po ljubavi činimo. Ako zakaže vjera, što će nas uputiti na pravu i iskrenu ljubav? Stoga i jesu dva smjera ljubavi: jedan prema Bogu i jedan prema čovjeku. U prvom hranimo svoju vjeru, a u drugom svoje zemaljske potrebe. I jedno i drugo je potrebno da bismo bili potpuni. Zato moramo učiti od onih koji su vjeru i ljubav tako uklopili u svoj život da je nezamislivo da žive drugačije. To su oni za koje Isus kaže da nisu daleko od Kraljevstva Božjega. Osvrni se malo oko sebe. To mogu biti tvoja mama ili baka, tvoj tata ili kolega s posla.
Izvor: Unsplash
Kada razmišljamo o Isusovim zapovijedima ljubavi onda bi mogli zaključiti kako je jednostavno biti kršćanin. Treba samo voljeti. Međutim, ako pitamo da li je jednostavno voljeti, onda odgovor treba potražiti svatko u sebi. Samo ti znaš koliko ljubavi stane u tvoje srce. Samo ti znaš koliko je možeš dati, a koliko primiti, iako tu zapravo nema pravih mjera. Sama prisutnost ljubavi već je garancija da nastojiš živjeti prema Božjim zapovijedima. Sve što treba paziti jest da ta ljubav bude pravilno usmjerena, da bude nesebična i neuvjetovana, a to će se sigurno dogoditi ako je utemeljena na vjeri. Kada si tako opremljen za život, na način da te vjera upućuje, a ljubavlju činiš, možeš biti siguran da je to put koji će te dovesti do Isusa te ćeš i ti čuti riječi: "Nisi daleko od kraljevstva Božjega!".