Jesenski dani i tmurno vrijeme već po pravilu nagoviještaju jedan od najvažnijih kršćanskih blagdana: Svi Sveti
Nakon njega dolazi spomen svih vjernih mrtvih: Dušni dan. Vrijeme je to kada obilazimo groblja, prisjećamo se svih onih koji su bili prije nas i zahvaljujemo im na sjećanjima i životnom iskustvu koje su ostavili za nas. Ti dani me posebno vesele, jer je to prilika i da sretnem prijatelje i rodbinu koje možda neko duže vrijeme nisam vidio. Koliko god je važno u te dane pokazati suosjećanje prema onima koji su dijelili život s nama, gajiti dobro sjećanje i ljubav, uvijek imam osjećaj da se zbog tih silnih obilazaka groblja sam blagdan Svih Svetih i njegova glavna poruka ostavlja negdje po strani. Kao da se sva pozornost daje na ono što se nalazi u grobu, a ne na ono što je na Nebesima.
Izvor: Pixabay
Iako je to nekakav moj osobni i subjektivni doživljaj, imam potrebu posvetiti razmišljanje samoj srži blagdana Svih Svetih, a to je svetost. Pojam je to koji nam djeluje tako nedostižno, tako daleko, kao da se nas nimalo ne tiče. Često zbog samog nasljeđa Crkve, gledamo na svece kao na neka nebeska bića koja nemaju veze sa zemljom osim da primaju naše molitve i prosljeđuju ih Bogu. Iako čvrsto vjerujemo u zagovor svetih, ipak to nije njihova jedina uloga. Važnije je, po meni, proučavati njihov život koji obiluje primjerima kako biti Božji, kako odoliti kušnjama i izazovima zla. Nema ništa snažnije za naš duhovni život od primjera onih ljudi koji su živjeli na Zemlji i uspjeli slijediti Isusa u pozivu ljubavi, zajedništva i propovijedanju Evanđelja.
Razmišljajući o tome moramo posvijestiti da mnogi od tih svetaca kojih nam je život znan nisu odmah bili sveti. Mnogi životopisi govore nam o ljudima koji su bili grešni, na krivom putu, ali kad su upoznali Isusa njihov život se promijenio. Zašto i kako se to događa? – pitanje je koje bi nas najviše trebalo zaokupljati. Recimo, mene se od svih svetaca posebno dojmio Maksimilijan Kolbe koji osim zbog svoga izvanrednog duhovnog života, plijeni pažnju jednom svojom ključnom odlukom u životu – spremno je prihvatio smrt da bi spasio oca mnogobrojne djece! Odakle jednom čovjeku takva snaga? Puno je raznih primjera prošlo kroz povijest Crkve u kojima možemo prepoznati svete ljude i svete odluke, a u svim tim primjerima povezuje ih jedna dobro poznata misao: Svetac se ne rađa, svecem se postaje. To znači da i ti i ja i svi oko nas možemo postati sveti. Što nas sprečava?
Društvo u kojem živimo danas društvo je koje se hrani negativnim vijestima. Zlo je senzacija. Više se piše i govori o zlu nego o dobrim stvarima. Crna kronika je najčitaniji dio novina ili portala. Dobro je izgubilo na vrijednosti, a time i na pažnji. Ono postoji i ono se događa, ali je sustavno zanemareno na razini medija jer ne donosi profit. Zašto zlo toliko zaokuplja našu pažnju? Zato što dopuštamo da u nas ulazi strah. Taj strah se hrani zlom, a kad zlo jednom pronađe put u naš život ne odlazi tako lako. Strah je suprotan nadi koja je jedna od bogoslovnih kreposti i koja je izvor optimizma u našim životima. Što manje koristiš bogoslovnih kreposti u svom životu – vjere, nade i ljubavi, to će više biti straha i zla. Vrlo jednostavno. A svetost se stječe upravo tim krepostima.
Izvor: Pixabay
Naše odluke moraju biti utemeljene na vjeri, nadi i ljubavi, tada su svete, a mi postajemo sveci. Svaki put kada doneseš odluku na temelju tih kreposti ti si svet. Svaki put kad se ispovjediš ti si svet. Svaki put kad se pričestiš ti si svet. Dakle, svetost nije nešto tamo daleko, ona je sastavni dio našega života. A što su drugo sakramenti nego oruđa koja nam Bog daje da pomoću njih prispijemo u život vječni, da postanemo sveti? Stoga Crkva upravo ovim blagdanom želi proslaviti i spomenuti se svakog čovjeka koji je svoj život živio u vjeri, nadi i ljubavi i tako dospio u nebesa. Svakog onoga kome ne znamo ime niti njihovu životnu priču, ali znamo da su Bogu vjerovali, dobru se nadali i svijet ljubili. Odluči danas da takav put nije teško slijediti, pa ćeš i ti pronaći sebe jednoga dana u društvu svetih. To je dobra ekipa!