Svi koji imaju kuću znaju da je ona „rupa bez dna“. Svako malo treba nešto sređivati, mijenjati, dotjerivati. Pogotovo ako je kuća starija pa joj je došlo vrijeme malo temeljitije obnove.
Upravo se meni to u zadnje vrijeme događa. Pokušavam malo unijeti neke svježine u okoliš kuće, promijeniti, popraviti i nadozidati. S obzirom da su danas majstori skupi, a i teško je do njih doći, pokušavam to obaviti sam u svoje slobodno vrijeme. Nije da sam totalni neznalica, nekakvog dara i talenta za to imam, ali nije to tako kao kad to odradi profesionalac. Taj fini pokret ruke, dodatna ideja kako sve još učiniti ljepšim, za to jednostavno treba imati dara. No, ja ipak polako, pa kako ispadne, radim sebi pa se držim onoga 'koliko sebe cijeniš tako ćeš si i napraviti'. Na kraju obično budem zadovoljan, a nekad se zadovoljim i sa slabijom izvedbom. Sve se svodi na to koliko sam truda uložio, takav je i rezultat.
Izvor: Pixabay
Sličan zaključak možemo prepoznati u Isusovoj prispodobi o talentima. Njegov odriješit i jasan govor o zaslugama daje nam na promišljanje o jednoj vrlo važnoj stvari u našem svagdanjem životu, a to je revnost. Koliko se trudimo oko vlastitoga ponašanja, razvijanja karaktera i donošenja nadasve moralnih odluka? Svi dobro znamo Božje zapovijedi, moralne norme po kojima trebamo živjeti, ali koliko ih se zapravo pridržavamo u životu? Uzmimo za primjer vjernike koji redovito odlaze na svetu misu. Koliko netko ima koristi od svoje vjere? Možda se pitanje čini čudnim i grubim, ali mi ljudi sve gledamo kroz korist, pa zašto ne bi i vjeru? Dakle, svake nedjelje odlazimo na Svetu Misu, molimo se redovito, a često puta osjećamo kako od toga nema nikakve koristi. Vjerujem da se ovo događa kod mnogih ljudi koji se nakon nekog vremena razočaraju, jer ne osjete u sebi nikakvu duhovnu korist i kasnije više ne žele ići u crkvu. Događa se to zato što mnogi vjeru doživljavaju samo na taj način, molitva i Sveta Misa i to je to. To jest središte vjerničkoga života, ali za sam život važno je ono što iz toga proizlazi. Usporedite to sa talentima o kojima Isus priča. Euharistija i molitva jesu talenti koji su ti dani, ali dani su ti da ih umnožiš, a ne da ih zakopaš i s njima ne učiniš ništa. Kako možemo umnožiti te čine vjere? Tako da ih pretvorimo u djela. Zato vjera bez djela ne funkcionira, ona bez djela postaje samo isprazno ponavljanje molitava.
Izvor: Pixabay
Dana ti je milost od Boga da nešto učiniš po pitanju svoje vjere. Nekome više, a nekome manje. Koliko god da si dobio, moraš to iskoristiti. Dužan si doprinijeti. Po svom doprinosu u vjeri najbolje Bogu pokazuješ da ti je stalo, da vjeruješ, da želiš ono što ti On nudi. On ne želi beskorisne i lijene sluge, koje ne žele ni prstom mrdnuti da naprave nešto od sebe i oko sebe. Kad malo bolje razmislimo, nitko ne želi takve ljude oko sebe. Koji to šef želi da mu zaposlenici budu lijeni i da ne rade svoj posao? Takvi odmah dobivaju otkaz. I nitko neće šefa kriviti što je takvima otkaz i dao. Međutim, u crkvi ne razmišljamo tako. Zašto? Zato što proizvoljno stavljamo naglasak samo na jedan dio Božjeg nauka, a neke druge dijelove svjesno zanemarujemo.
Na primjer, imam iskustva kao župnik da mi dolaze ljudi po potvrde za krsna ili krizmana kumovanja. Često puta utvrdim da ne znaju što traže. Potvrda za kumovanje vam je kao potvrda o sposobnosti za rad. Onaj tko svojim djelima, tj. pohađanjem Svete Mise, aktivnošću u zajednici i uzornim životom, potvrđuje svoju vjeru, taj je sposoban biti kum. Onaj tko to ne čini, taj nije. Međutim, ljudi se ljute na župnike kada im ne izdaju tu potvrdu. Kažu: pa ja ću se sad osramotiti pred svojima, kako da im kažem da ne mogu biti kum? I onda se pozivaju na to kako nas Isus uči praštati i kako bi ja kao svećenik trebao njima oprostiti tu situaciju, jer oni obećaju da će biti bolji. Bude mi zaista nevjerojatno kako ljudi ne razumiju da isti princip vrijedi za sve na ovome svijetu? Ako si sposoban za nešto obavljati, moći ćeš to činiti, ako nisi, onda nećeš. To nije stvar jedne odluke jednoga dana, već proces kojim se nešto stječe, a za taj proces potrebno je pokazati trud. Nikome se ne daje vozačka dozvola ako prije toga ne prođe ispit, a i ako prođe, to nije garancija da zna voziti. Tek nakon nekog vremena iskustva postajemo dobri i sigurni vozači.
Izvor: Pixabay
U crkvi smo po pitanju vjere pred Bogom svi isti, svima nam je dan dar života i milost da ga živimo po sposobnostima koje imamo, ali isključivo o nama ovisi hoćemo li se osposobiti za Kraljevstvo Božje ili ne. Ne možemo od Boga tražiti ono što svojim djelima nismo zaslužili. Zato smo od Boga vrednovani upravo po svojim djelima. Koliko si talenata stekao tolika će ti biti i nagrada. Da je drugačije, ne bi bilo pravedno.