Gdje nema žene, tu nema ni doma...
Život u braku od žene je zahtijevao da sve svoje snage, volju i sposobnosti ugradi u dom i obitelj. Najčešće spominjana, a možda već i zaboravljena stara izreka: 'Žena drži tri ugla kuće, a muž samo jedan' najbolje nam može dočarati kakvu je to seoska žena imala ulogu u braku, svojoj obitelji i domu, ali i društvu. Mudraci prošlosti sročili su u jednu rečenicu sve što se tada podrazumijevalo, no danas to ipak moramo malo pojasniti.
Najvažnija uloga žene tada je bila najprije da bude majka, da rađa i odgaja djecu. Djeca su bila najveće bogatstvo obitelji, iako su ih teško prehranjivali, veselili su se zdravom potomstvu znajući da su djeca bila jedini i siguran potencijal koji je jamčio opstojnost pojedine obitelji i budućnost zajedničkog doma. Razumljivo je tada bilo takvo razmišljanje budući da je smrtnost djece i ljudi u svim životnim dobima bila prilično visoka zbog nemogućnosti liječenja mnogih danas izlječivih bolesti. Brojnošću su se nadilazile prirodne nedaće.
Žena na selu tada je morala znati i kako prikupiti i pripremiti hranu da bi svakog dana mogla prehraniti mnogobrojnu obitelj i ta je zadaća ženama bila nešto lakša u bogatijim nego u siromašnim obiteljima iako je u ondašnjim uvjetima u svakom slučaju bila zahtjevna. Ženina zadaća je bila i redovito brinuti o odjeći za obitelj, znala je izraditi odjeću mužu, sebi i djeci i brinula je o njihovoj urednosti. Vodila je brigu da stari roditelji imaju sve potrebno i dohranjivala ih je kad su bili nemoćni.
Mogli bismo reći da su u zdravim obiteljima žene u prošlosti poštivale život i održavale su život obitelji brinući se za djecu i starce. Svojim trudom i požrtvovnošću žena je bila svakom članu obitelji oslonac u nošenju svakojakih životnih nedaća što je sigurno potkrepljivalo njezino dostojanstvo i usprkos uloženoj osobnoj žrtvi davalo joj snagu.
Izvor: Unsplash
Najčešće se spominje da su žene na selu živjele teško i bile zapostavljene. Gledajući iz današnjeg aspekta mogli bismo se i složiti s takvom tvrdnjom. No spomenute činjenice govore i da je žena tada svoju sreću nalazila u konkretnom ostvarenju neposrednih životnih situacija, u zdravoj obitelji, suživotu s najmilijima, u toplini zajedničkog doma što ju je većinom činilo zadovoljnom kada je bilo ispunjeno. Starost su žene provodile u obitelji s unucima, te ih je njihova blizina najčešće ispunjavala mirom, sigurnošću i srećom, budući da su starije žene obično brinule o maloj djeci i ponosile se kad se obitelj širila.
O ulozi hrvatske žene kroz prošlost sročeno je još nekoliko izreka kojima se može isto tako slikovito bez puno riječi dopuniti njezina uloga, a glasile su: 'Gdje nema žene, tu nema ni doma'. Ili 'Više vrijedi što žena uštedi nego što muž zaradi', a za one koji su pokušali biti grubi prema ženama izrečeno je: 'Ako ženu tučeš, svoju sreću tučeš'. Možemo jednostavno zaključiti: nezamjenjiva je u prošlosti bila žena u seoskom domu i obitelji, a odražavalo se to višestruko i na cijelu seosku zajednicu kao po mnogočemu specifičnu cjelinu.
Danas ponekad zanemarujemo značajne pojedinosti u običajima i ponašanjima ljudi koja su se u prošlosti razlikovala od sela do sela, a najčešće su bila uočena u govoru i odijevanju stoga je potrebno još napomenuti: u prošlosti su žene bile kreatorice vlastite seoske mode i odijevanja, gotovo u svakom većem selu stvorile su prepoznatljivu narodnu nošnju svojega sela ili šireg područja. U hrvatskoj povijesti su rijetko ostala zabilježena tek poneka imena žena koje su se isticale umijećem izrade tekstilnih rukotvorina, no vrsnih tkalja i švelja bilo je mnoštvo, ali one su bile samo 'obične' i samozatajne žene koje su utkale svoje znanje, umijeće i trud u našu bogatu riznicu tekstilnog rukotvorstva i stavile prepoznatljiv pečat hrvatskoj kulturi seoskog tradicijskog odijevanja.