Zavirujem u glinene ćupove u kojima držim prikupljeno sjeme, uskladišteno za proljetnu sjetvu. Uskoro će prvo sjeme u zemlju...
Čuvam još uvijek glineni ćup moje bake. Dobio je svoje mjesto među ostalim ćupovima. S vremena na vrijeme skinem prašinu iz njega. Skinem ga s police, operem izvana i vratim na njegovo mjesto uz ostale ćupove koje sam skupio na raznim lokacijama. Svaki od njih me podsjeti na darivatelja. Jedan od njih je od nekadašnje susjede Marice. Prilikom darovanja tog ćupa kojega je skinula s tavana svoje stare kuće posebno mi je naglasila: „U ovom ćupu ti je još staro sjemenje koje sam čuvala od zadnje berbe lana. Našeg lana, domaćega, kaj smo domaće platno delali. Sjeme je staro preko pedeset let.“
Glineni ćup
Izvor: Ekosspiritus
Prilikom čišćenja odlučim posijati to sjeme, a onda kad je pravo vrijeme za to opet zaboravim. Volio bih vidjeti polje lana u cvatu. Pjeva jedna pjesma: ….i oči plave kao lan… Volio bih vidjeti tu boju lana o kojoj govore stari ljudi. Kažu da je to nježno plava boja koju je bilo prekrasno vidjeti, kao more na istoj visini, kao prostrti stol….
Najesen sam gledao svoju mamu kako završava sa skupljanjem sjemena naših biljaka koje smo godinama čuvali, razmjenjivali, dobivali s raznih strana. Na našem ganjku tradicijske kuće protekle jeseni sušilo se sjemenje različitog povrća: imamo svoj paradajz, salatu, nekoliko vrsta mahuna, peršin, luk….te sjemenje cvijeća: lepih kata, cinija, kadifica….
Sve se to posprema s velikom pažnjom. Biraju se najljepši plodovi, najljepši cvjetovi biljaka i nakon sušenja pospremaju u glinene ili staklene posude da ih ne pojedu miševi ili neki drugi glodavci. Stavlja se list oraha među sjemenje da ne dođu žiški….uglavnom ima oko toga puno posla.
Bažul
Izvor: Ekosspiritus
Sjećam se kako su žene prodavale sjemenje na placu, „na merice“. Žene, susjede, izmjenjivale su sjemenje svako proljeće, onako preko plota. Vikale su: „Suseda kaj imate kaj semena?“ I tako s koljena na koljeno izmjenjivale sjeme koje je bilo prilagođeno genetski našem podneblju, koje je bilo otpornije na bolesti, koje su čuvale jer je to povrće imalo nekako drugačiji okus nego ono „kupovno“. Iz našeg sjemena niču biljčice, sadnice povrća kojeg kada uzraste donosimo na stol i tako uz svaki obrok zahvaljujemo Bogu što nam daje povrće na naš stol iz naših vrtova. U današnjem svijetu pesticida, ali i znatnog rasterećenja kućne blagajne, naše domaće sjeme i povrće koje dobivamo čini mi se još bogatijim.
Uz sjeme idu i preporuke. Točno se govori kada je najbolje vrijeme za staviti sjeme u zemlju. Preporuke idu i za tim u čijem društvu je najbolje da sjeme raste. Naime, postoje dobri i loši susjedi u povrću. Tako grašak recimo ne podnosi poriluk i rajčicu. Nadalje među povrće treba staviti i ono cvijeće koje svojim rastom i mirisima cvijeta tjera nametnike. To su prirodni insekticidi. Jedan od njih je i neven, stari cvijet, nezaobilazan u našem vrtu. Nađe se tu i ljekovitog bilja. Već se godinama kamilica zasije sama. Uz vrt tu je i cvjetnjak. Moja mama ima cvijeća toliko da se od ranog proljeća do kasne jeseni ono izmjenjuje u cvatnji, pa naš stol u sobi uvijek krasi cvijeće iz našega vrta.
Guljenje koruze
Izvor: Ekosspiritus
Isto je tako bilo i s kukuruzom. Sjećam se onih dana kad smo se okupljali po susjedstvu na „guljenje koruze“, jer se kukuruz donedavno nije brao sa strojem, već ručno.
Mi mlađi bili smo na vrhu te velike hrpe kukuruza, a stariji na rubovima gomile. Čistili smo klipove od perušine, razgovarali, zbijali šale i družili se. Odvajali bi pritom najljepše klipove i ostavljali za „vezance“ koji bi se objesili na kuću izvana. Najljepši su se ostavljali za sjetvu iduće godine.
U ovom globalizacijskom svijetu donijeli smo u svoje okućnice, vrtove i voćnjake toliko stranoga. I to je često istisnulo ono naše. Tako umjesto rozikranta, lepih kata, dalija i perunika rastu biljke poput banana, kivija, orhideja…
U tom globalizacijskom svijetu svašta se navuklo i u našu duhovnost. I reinkarnacije i sinkretizmi svih vrsta. Sve više smo kao stanovnici Atene. Kad im je Pavao govorio o Kristu i Uskrsnuću oni su se okrenuli i otišli. Ima među nama i onih koji ne mogu jedan kraj drugoga. Ima i onih koji su „insekticidi“ za sve naše otrove i svojom blagošću liječe naše rane. Ima onih koji su pravi lijek u našem ljudskom društvu.
Na stranicama Pisma zapisano je: „I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti i stabla koja rode plodovima.“ Baš kao i domaće sjeme, svako proljeće Crkva „sije“ sjeme Muke i Uskrsnuća Gospodinovog. Nadam se da smo povoljno tlo.