Kako je to bilo od davnine u predbožićne dane u selu Donja Kupčina, općina Pisarovina, prisjetili su se i ispričali najstariji mještani. Evo o čemu su pričali.
Od svih blagdana Božiću su se svi najviše veselili; djeca, mladi i stari. Svaka obitelj posebno se pripremala za božićne dane, čuvajući sve bolje namirnice za božićni stol, jer u te dane je moralo biti dovoljno hrane i pića za cijelu obitelj, što u mnogim obiteljima nije bio slučaj u ostalim danima u godini. Vrlo rijetko su išli u kupovinu, a hranu su proizvodili sami, pa su u nekadašnja vremena o Božiću ljudi počeli razmišljati već i tijekom ljeta. Brižno su hranili prase, odnosno slaninu koje je trebalo narasti i dobro se udebljati do predbožićnog kolinja. Žene su živad (perad) još tijekom ljeta mjerkale i one naprednije predodredile k Božiću za pečenjku.
Izvor: Pixabay
Do svetkovine sv. Andrije (30. studenoga) svi vanjski poslovi i poslovi oko lana morali su biti završeni i već tada nastupa vrijeme intenzivnih božićnih priprema, tj. svih poslova koji prethode blagdanu Božića.
Najprije provjeriti kakva je situacija sa slaninom i božićnim pečenkama. Nerijetko su žene perad zatvarale u gojbu (kavez) i obilno hranile, na silu šopale kako bi se do kolinja što više udebljale. Viškove peradi žene su mogle prodati pišenjčorima, trgovcima koji su prolazili selom, a na kolima su imali pričvršćene gojbe u kojima su vozili kupljenu živu perad u grad i tamo je preprodavali. Sve žene koje su bile u mogućnosti nosile su živad na prodaju u grad, najčešće u Karlovac, na predbožićni sejem (sajam), gdje su se najbolje prodavale pure. Svu perad prodavale su živu. Nosile su po dvije pure u cekeru ili tjerale jato purana pješke do grada.
Izvor: Pixabay
Nakon svetkovine svete Lucije (13. prosinac) počela su kolinja slanine, a dva tri dana prije Badnjaka i kolinja peradi. Bilo je to vrijeme i za odlazak na sajam, te prodaju debelih svinja ili ždrjebeta. Uz slaninu obitelj je hranila barem još jedno svinjče za prodaju. Takve debele svinje ljudi su najčešće vozili u kolima na sajam u Karlovcu pod Turenj koji se tamo održavao svakog petka. Na tim gradskim sajmovima moglo se skuplje prodati nego na sajmu u okolici i odmah su se mogle kupiti neke potrepštine iz bogatije gradske ponude, bolje nego na domaćem sajmu ili u seoskom dućanu. Pripovjedači naglašavaju kako nakon Drugog svjetskog rata u zadružnom dućanu nisu mogli kupiti ništa prigodno za Božić.
Izvor: Visit Pisarovina
Prema sjećanju pripovjedača predbožićna kupovina morala je već unaprijed biti dobro planirana jer nakon uspješnog trženja (prodaje) domaćin je najprije morao izdvojiti novac za godišnji porez državi, a zatim su se kupile najosnovnije potrepštine za kuću kao što je sol, petrolej, šibice, šećer (1-2 kg). Žene su trošile svoj novac od prodane peradi ili jaja za kupnju malo krep papira za izradu roži za Božić (papirnatih cvjetova kojima se ukrašavao bor), papira pod policu (papirnata traka širine 10-15cm ukrašena božićnim motivima stavljala se na policu u kutu iznad stola), zatim tzv. božićne kipe (slike svetaca otisnute na debljem papiru koje su se vješale na zid pored ukrašenog bora) ili nekoliko komada božićnih šećernih bombona (bombon od prešanog šećera duguljastog oblika umotan u srebrni ili svjetlucavo zlatni papir iz kojeg je na krajevima virio bijeli nareckani papir oko kojeg se vezao konac kako bi se bomboni objesili na bor).
Izvor: Udruga Ekosspiritus
Bogatiji gazda koji je imao za prodaju više debelih svinja mogao je više i kupiti, npr. cipele ili kožnate čižmice, kaput ili barem štof za kaput, pa je šnajderu (krojaču) dao sašiti kaput i tako obradovati nekog od ukućana, već prema potrebi ili zasluzi oko uspješnog čuvanja i uzgajanja životinja. Bilo je mnogo obitelji koje za sve to nisu imale dovoljno novaca pa nisu kupovali svake godine sve što su priželjkivali…